Objašnjavamo što je grijeh prema judeo-kršćanskoj tradiciji, što je istočni, a što kardinalni grijesi.
Što je grijeh?
Grijeh je namjerno i svjesno kršenje vjerskog zakona, odnosno čin kršenja zapovijedi predloženih vjerom ili vjerovanjem. doktrina od a religija. Općenito, ovi se zakoni smatraju svetim ili božanskim, tj. Božjom željom ili uputom prema ljudi, pa stoga svakom grijehu odgovara neka vrsta kazne ili naknade, bilo u životu ili u zagrobnom životu.
The riječ grijeh dolazi iz latinskog peccatum, izraz koji su stari Rimljani izvorno koristili kao sinonim spoticanja ili pogreške, bez istih religijskih konotacija, budući da se klasična rimska kultura vrtjela oko pojma časti, a ne oko krivnje.
Koncept grijeha kako ga danas shvaćamo nastao je s kršćanstvo, religija koja ima korijene u židovskoj tradiciji (na hebrejskom riječ za grijeh je jattá’th, prevesti kao "err"). Kako je kršćanstvo postalo dominantna religija na Zapadu, počelo je mijenjati značenje mnogih latinskih riječi, dajući im novo moralno, društveno i religijsko značenje.
Prema judeo-kršćanskoj tradiciji, grijeh se mora shvatiti kao udaljavanje čovjeka od Boga, ili barem od puta koji mu je Bog trasirao. Međutim, u viziji čovječanstva koju podiže Novi zavjet, svi smo mi u određenoj mjeri grešnici, a upravo je uloga religije da nam ponudi utjehu i naknadu, odnosno da nas pokorom i molitvom vrati na pravi put. .
U vrijeme najvećeg kulturnog utjecaja na Zapadu i svijetu, kršćanstvo ne samo da je branilo ovu viziju svijeta, već je razvilo čitavu klasifikaciju grijeha, diferencirajući ih prema njihovoj težini, njihovoj prirodi, motivu ili načinu: bili su smrtni grijesi, grijesi djela i grijesi misli, itd.
Tako je sastavljen moralni i kulturni kodeks koji je imao veliku važnost u povijesti Europa Y Amerika, što je predstavljalo pojavu krivnje i iskupljenja kao vrhovnih vjerskih vrijednosti na Zapadu.
Izvorni grijeh
Jedan od najvažnijih oblika grijeha u kršćanskoj imaginaciji je takozvani "izvorni grijeh" ili "grijeh predaka", od kojeg nitko nije izuzet. Prema ovoj doktrini, ljudska bića snose krivnju za naš pad iz milosti i izgon iz raja, koji se dogodio na početku vremena, a kao posljedica toga što su prva ljudska bića (Adam i Eva) prekršila zakon. Htjeti izraz Božji.
Prema biblijskom izvještaju, ta se neposlušnost sastojala u jedenju plodova s drveta znanje, što je Bog zabranio, ponudivši u zamjenu ostatak edenskog vrta. Iskušana zmijom, koja je bila zli duh, Eva je pojela zabranjeno voće i dala ga i Adamu, te su zbog toga oboje protjerani iz raja, izgubivši besmrtnost i kažnjeni radom i bolnim porodom.
Ideja o ovom iskonskom grijehu nastala je oko drugog stoljeća, a pripisuje se biskupu Lyona, svetom Ireneju (oko 130.-oko 202.). Bio je predmet proučavanja, tumačenja i rasprave različitih stručnjaka i vjerskih autoriteta kršćanstva kroz stoljeća, i ono je ono što daje smisao kršćanskom krštenju, obredu kojim se novorođenčad ili novi kršćani oslobađaju težine istočnog grijeha, počevši od njih na putu otkupljenja.
Smrtni grijesi
U kršćanskoj hijerarhiji ljudskih grijeha, kapitalni grijesi, kardinalni grijesi ili smrtni grijesi su najozbiljniji, budući da se smatraju grijesima koji stvaraju druge grijehe.
Ova kategorija grijeha definirana je i redefinirana u povijesti kršćanstva, mijenjajući broj i naziv grijeha: za Ivana Kasijana u 5. stoljeću bilo ih je osam, dok ih je za papu Grgura I. u 6. stoljeću bilo samo sedam. Ova posljednja vizija je ona koja se održala do danas.
Kardinalni grijesi su sljedeći:
- Ponos ili ponos. Najozbiljniji i iskonski od sedam smrtnih grijeha je oholost, budući da se smatra da se iz njega rađaju svi ostali, na ovaj ili onaj način. Luciferov je grijeh u želji da svrgne Boga s prijestolja, a sastoji se upravo od toga da vjeruje sebi više ili bolje nego što jest, stavljajući se iznad Boga i njegovih božanskih zapovijedi.
- Ići, bijes ili bijes. Grijeh se shvaća kao pretjerana ljutnja ili nesposobnost obuzdavanja, kao posljedica toga što može djelovati nasilno, netolerantno ili ogorčeno. Smatra se grijehom jer je u suprotnosti s božanskim nalogom voljeti prema drugima kao prema sebi.
- Škrtost. Grijeh pretjeranosti, karakteriziran neukrotivom i nezasiljivom željom za gomilanjem bogatstva, ili strahom od napuštanja vlastitog, odnosno dijametralno suprotno velikodušnosti.
- Zavist. Slično po prirodi pohlepi, ona se shvaća kao neutaživa želja za stvarima drugih, koja doseže krajnost u radu ili promicanju nesreće drugih, da se drugima oduzme ono što posjeduju. To je grijeh koji se protivi ljubavi prema bližnjemu.
- Požuda. Grijeh shvaćen kao višak seksualne želje, ili nekontrolirana seksualna želja koja se ne može zadovoljiti bez težnje za reprodukcijom, već užitak radi samog užitka. Taj se grijeh očituje u ponašanjima kao što su preljub, promiskuitet ili silovanje.
- Proždrljivost. Taj se grijeh sastoji od nezasitnog apetita ili žeđi, ili što je isto, želje za jelom, pićem i konzumiranjem tvari (kao što su droge) bez žeđi ili gladi, tražeći čisti užitak konzumiranja. Daleko od umjerenosti i opstanka, izražava se u ponašanja poput pijanstva, proždrljivosti ili ovisnosti.
- Lijenost. Taj se grijeh shvaća kao nemogućnost preuzimanja vlastitog postojanja, ne zbog nedostatka sredstava, već zbog motivacija ili temperament. Očituje se kroz napuštenost i pasivnost, ponašanja koja narušavaju božanski poredak da se brine o svom životu.