• Što je apsolutizam?
• Povijesni kontekst apsolutizma
• Karakteristike apsolutizma
• Predstavnici apsolutizma
• Kraj apsolutizma

Objašnjavamo što je bio apsolutizam, povijesni kontekst u kojem je nastao i njegove karakteristike. Također, monarsi koji su to prakticirali.

Apsolutizam je bio ideologija i politički režim starog režima.

Što je apsolutizam?

Apsolutizam je bio ideologija i politički režim tipičan za tzv. Stari režim (Ancien régime na francuskom), odnosno o stanju stvari u Europa monarhijski, prije Francuska revolucija 1789. Naziv apsolutizam dolazi od postojanja a vlada apsolutna, koja kontrolira cjelinu društvo a da nikome ne odgovara, a to je u to vrijeme počivalo na liku kraljeva.

Apsolutizam je bio prevladavajući politički model između 16. i 19. stoljeća, kada je ili nasilno svrgnut od strane revolucije, kao u slučaju Francuske, ili se postupno pretvorio u liberalni monarhijski sustav, kao što se dogodilo u Engleskoj.

Ove totalne vlade aristokracije bile su poznate kao apsolutističke monarhije a u njima nije bilo tipa institucije (ili javne ovlasti) koji posreduju između naroda i vlasti, ili između kojih se limenka biti distribuiran. Dapače, kralj je bio Stanje a njegova je riječ bila zakon.

Taj se odnos može izraziti u pravnim terminima jer je vlast (u ovom slučaju monarh) imala samo prava u odnosu na svoje podanike, a nikakvu vrstu dužnosti; što znači da je izvan samih zakona koje formulira.

To znači da se kralj ne može osuđivati ​​zbog kršenja samih zakona koje je formulirao, budući da je on na drugom planu, onom apsolutne vlasti. Niti su njihove odluke mogle biti dovedene u pitanje, niti su se mogle suprotstaviti njihovim Htjeti, niti ikome protestirati: kralj je bio vrhovni magistrat na svim mogućim područjima.

Paradoksalno, apsolutizam je koegzistirao tijekom dijela 18. stoljeća s Ilustracija i njegove liberalne i emancipatorske prijedloge, što je dovelo do prosvijećenog despotizma, odnosno oblika autoritarne monarhije koja je među svojim podanicima promicala ideje napretka i obrazovanja. Tek sredinom 19. stoljeća to je na europskom kontinentu okončalo takozvano proljeće naroda.

Povijesni kontekst apsolutizma

Povijest apsolutizma počinje krajem Srednji vijek, kada su europske monarhije počele koncentrirati vlast u svojim rukama. To je bilo moguće zbog slabljenja Katoličke crkve i papinstva, kao rezultat prethodnih događaja kao što su zapadni raskol i protestantska reformacija.

Budući da nitko nije mogao proturječiti njihovoj moći, kraljevi su počeli djelovati na sve autoritarniji način, posebno u kraljevstvima Portugala, Španjolske, Francuske i Engleske, koje su sve više funkcionirale kao nacionalne države. Ovo je vrijeme početka prijelaza iz feudalizam prema kapitalizam.

Međutim, potpuni apsolutizam dogodio se u Francuskoj u sedamnaestom stoljeću, za vrijeme vladavine Luja XIV, poznatog po svojoj frazi "Ja sam Država" (na francuskom: L’État, c’est moi). U toj se zemlji razvila teorija o božanskom pravu na kraljevsku vlast, prema kojoj su monarsi bili izabrani od strane božanstva da vladaju u njihovo ime, pa su stoga njihove riječi manje-više bile ekvivalentne Božjim riječima.

Karakteristike apsolutizma

Za apsolutizam, moć kraljeva je dodijeljena od Boga.

Općenito govoreći, apsolutizam je imao sljedeće karakteristike:

• Država nije postojala, ili je u svakom slučaju država svedena na lik kralja. Nije bilo javnih ovlasti, niti Vladavina zakona. Monarhova volja bila je zakon, a kao zakon je bila neupitna.
• Monarhovo pravo na vlast bilo je božanskog podrijetla, to jest da ga je sam Bog postavio da vlada. Zbog toga se od njega očekivalo da bude i privremeni poglavar crkve u svojoj domeni.
• Kraljeva volja nije imala ograničenja i morala je upravljati gospodarskim, vjerskim, pravnim, diplomatskim, birokratskim i vojnim pitanjima.
• Kraljeva je vlast bila doživotna i nasljedna.
• Apsolutistički model društva i dalje je bio feudalni, unatoč činjenici da je ubrzo pojava kapital i od buržoazija dovelo do koncentracije od Ekonomija u gradova.

Predstavnici apsolutizma

Bilo je mislilaca i teoretičara koji su govorili o apsolutizmu, braneći ga kao prirodni sustav vladavine ili kao najbolji od dostupnih. Neki od njih bili su Jean Bodin (1530-1596), Thomas Hobbes (1588-1679) ili Jacques Bossuet (1627-1704).

S druge strane, grof monarha koji su prakticirali doktrina apsolutizam uključuje:

• Luj XIV od Francuske, "Kralj Sunce" (1638-1715).
• Felipe V od Španjolske, “el Animoso” (1683-1746).
• Karlo XII od Švedske (1682-1718).
• Jakov II od Engleske (1633-1701).
• Fridrik I. Pruski, "kralj narednik" (1688.-1740.).
• Karlo II od Engleske (1630-1685).
• Petar I od Rusije, "Petar Veliki" (1672-1725).
• Karlo VI iz Svetog Rimskog Carstva (1685-1740).
• Gustav III Švedski (1746-1792).
• Fernando VII od Španjolske, "kralj zločinaca" (1784-1833).

Kraj apsolutizma

Revolucionarni val 1848. postao je poznat kao "Proljeće naroda".

Pad apsolutizma u Europi dogodio se Bečkim kongresom 1814. koji je obnovio monarhija tradicionalna, jednom poražena carstvo Napoleona Bonapartea. Protiv volje svojih naroda, novi apsolutni monarsi sjedili su na svojim prijestoljima, a smatralo se da se politički put Francuske revolucije može vratiti u ono što se zvalo "Europska obnova".

Međutim, ideje Liberali i revolucionari su već bili posijani i, s izuzetkom Ruskog Carstva koje je trajalo do 1917., većina europskih apsolutističkih monarhija podlegla je revolucionarnom valu 1848., poznatom kao Proljeće naroda ili Godina revolucija.

Bile su to liberalne i nacionalističke revolucije, u kojima su prvi znakovi a radnički pokret organizirano. Iako su uglavnom bili obuzdani ili potisnuti, oni su jasno ukazivali na nemogućnost održavanja apsolutizma puno više kao sustava vlasti.