• Što je apsolutna monarhija?
• Obilježja apsolutističke monarhije
• Apsolutizam
• Apsolutne monarhije danas
• Apsolutna monarhija i ustavna monarhija

Objašnjavamo što je apsolutna monarhija, njezine karakteristike i što je apsolutizam. Također, ustavne monarhije.

Luj XIV vladao je Francuskom od 1643. do 1715. i bio je primjer apsolutne monarhije.

Što je apsolutna monarhija?

Apsolutna monarhija ili apsolutistička monarhija je a oblik vladavine koji dodjeljuje cjelinu limenka političar u rukama kralja. U njemu nema odvajanja od ovlasti niti protuteža volji monarha, bez obzira na to postoje li ili ne političke institucije osim prijestolja (kao što su parlament ili sudovi). U ovom sustavu monarhova riječ je zakon, a nema snage Stanje može biti protivno njemu.

Monarhije ovog tipa bile su uobičajene tijekom većeg dijela antičke povijesti, iako na vrlo različite načine ovisno o kulturi. Gotovo uvijek se mislilo da je moć monarha božanska (odnosno da proizlazi iz Boga ili da je sam kralj jedan), tako da je njegova riječ sveta i nepobitna.

Međutim, apsolutistička je monarhija povezana s autoritarnim monarhijama Europa zapadni kasno Srednji vijek i početaka Moderno doba, posljedica krize feudalni sustav i početak procesa transformacije koji je doveo do kapitalizam.

Savršen predstavnik ovog oblika vlada bio je Louis XIV, francuski kralj koji je vladao od 1643. do 1715. Osobno je vršio tri političke vlasti (izvršnu, zakonodavnu i sudbenu) i kojemu je izraz „L’État, c’est moi"(Na francuskom: "Država sam ja").

Isto tako, posljednji predstavnik apsolutizma u Europi bio je ruski car Nikolaj II, koji je vladao od 1894. do abdikacije uoči Veljačke revolucije 1917. godine.

Većina apsolutističkih monarhija u Europi na kraju je postala ustavna monarhija, zbog unutarnjih i vanjskih pritisaka, ili pada pod teretom nasilnih revolucije, kako bi se ustupilo mjesto republičkim vladama drugačije prirode.

Obilježja apsolutističke monarhije

Općenito, apsolutističke monarhije karakteriziraju:

• Monarhu daje apsolutnu kontrolu nad državom, tako da u samoj njegovoj osobi suverenitet nacionalnim. Monarh je doživotni i plemićki vladar.
• Nedostaje bilo kakvo razdvajanje javnih ovlasti (izvršni, zakonodavni Y sudski), budući da ih ili izravno provodi sam kralj, ili on ima konačni glas da odobri ili odbije odluke bilo koje državne institucije.
• Kao posljedica navedenog, kralj nije mogao biti podvrgnut nikakvim suđenjima od strane svojih podanika, bez obzira na mjere koje je poduzeo ili odluke koje je donosio.
• Obavljanje monarške vlasti je na ovaj ili onaj način povezano s Božjim zakonom, ili s božanskim zapovijedima, pa se stoga smatra da kralj vlada kao izaslanik božanske volje.

Apsolutizam

Apsolutizam je politička filozofija i model mišljenja koji je omogućio uspon apsolutnih monarhija u renesansnoj Europi, a kroz nju i uspon modernih država. Općenito, to je bila doktrina koja je predlagala potrebu koncentriranja najveće moguće količine političke moći u rukama kralja, kako bi on vladao na jedinstven, neupitan, neotuđiv i doživotan način.

Apsolutizam je tipičan za tzv. Stari režim, odnosno za oblike monarhije prije Francuska revolucija.

Ne smije se miješati s totalitarizam suvremeni. Njegova glavna razlika je u tome što suverenitet u apsolutizmu nije padao na državu, već na osobu samog kralja, tako da zapravo nije postojala "država", već vlast kralja kao svojevrsne pater obitelji (paternalistički) na ukupnosti svojih podanika.

Apsolutne monarhije danas

Kraljevi poput Mswatija III i dalje vladaju apsolutnim monarhijama.

Na početku XXI stoljeća, koliko god to izgledalo iznenađujuće, još uvijek postoje različite apsolutne monarhije, u kojima je država kontrolirana voljom kralja, kao što su:

• Saudijska Arabija, kojom vlada Salmán bin Abdulaziz.
• Brunej, kojim vlada Hasanal Bolkiah.
• Katar, kojim vlada Tamim bin Hamad Al Zani.
• Oman, kojim vlada Haitham bin Tariq Al Said.
• Svazilend, kojim je vladao Mswati III.

Apsolutna monarhija i ustavna monarhija

Razlika između ova dva politička režima temelji se na granicama političke moći koju vrši kralj. U oba slučaja, kralj je doživotna, nasljedna i suverena vlast, središnja u upravljanju državom, ali za razliku od apsolutnih monarhija starog režima, u ustavnim monarhijama postoji zakon iznad želja monarha, općenito utjelovljen u nacionalni ustav.

Dakle, zakonski tekst utvrđuje ovlasti i dužnosti kralja, definira njegovu moć i vlast, prisiljavajući ga na suživot s drugim oblicima javne vlasti u većoj ili manjoj mjeri. Nije nužno da je kralj dio a demokratska vlast, ali to znači da su njegove atribucije unaprijed definirane, čime se dopušta postojanje države čiji je dio.