- Što je socijalna država?
- Porijeklo socijalne države
- Karakteristike socijalne države
- Socijalni modeli socijalne države
- Kriza socijalne države
Objašnjavamo što je socijalna država, njezino porijeklo, karakteristike i modeli u različitim zemljama. Također, kako je ušlo u krizu.
Što je socijalna država?
U Političke znanosti, govorimo o državi blagostanja ili državi blagostanja, kao i o državi providnosti ili državi blagostanja, da se odnosimo na model general od državna uprava, prema kojem potonji moraju stanovnicima neke zemlje pružiti osnovne usluge, u skladu sa socijalna prava državljanstva.
Drugim riječima, država blagostanja je društveno-politički i ekonomski model koji polazi od ideje o socijalna pravda. Odnosno, ističe se da je Stanje pridržavati se pravila igre društvo, kako bi se osiguralo da najmanja količina građana su lišeni svojih minimalnih temeljnih prava.
Njegovi branitelji ga vide kao najbolji borbeni model siromaštvo i nejednakost, kroz demokratsko vršenje državne vlasti posvećene Kvaliteta života od osobe. S druge strane, vrlo je kritiziran od strane najliberalnijih sektora društva, koji ga tumače kao nepošten model koji oduzima proizvodne sektore da bi ih dao neproduktivnim.
U načelu, država blagostanja se shvaća kao "prijelaz od socijalne sigurnosti samo za neke, do socijalne sigurnosti za sve građane": odnosno pravo na mirovine, zdravstvenu zaštitu, zaštitu od nezaposlenosti, na obrazovanje, the Kultura i javne službe (struja, Voda, plin).
Porijeklo socijalne države
Izraz "država blagostanja" dolazi od doslovnog prijevoda s engleskog Socijalna država, koju je koristio nadbiskup Canterburyja, William Temple 1945., na kraju Drugog svjetskog rata. Uz termin Dobrobit, nastojao suprotstaviti keynezijansku ekonomsku politiku takozvanom "ratnom stanju" (Ratno stanje) koju je nastavila nacistička Njemačka.
Međutim, prije se govorilo o potrebi za modelom koji bi poboljšao uvjete života stanovništvo. Osobito tijekom 19. stoljeća, kada je radnički pokreti od Europa western vodio vlade donijeti zakone u njihovu korist, jamčeći minimalno prihvatljive uvjete života radnička klasa.
Istočno cilj je postignuta vrlo djelomično, dijelom zbog pojave diktature reakcionari sredine XX. stoljeća. No, utjecaj socijalističkih i reformističkih pokreta, te liberalnih i kršćanskih socijalnih pokreta, zajedno sa sindikalnim snagama, uspio je nakon Drugoga svjetskog rata nametnuti mnogo povoljnije socio-ekonomske uvjete, koji će se zvati zlatno doba kapitalizam”.
No, postoje rasprave o tome koji je ekonomski recept pratio takav nastanak socijalne države. Neki zagovaraju keynezijanizam, drugi ordoliberalizam, a neki ističu sličnosti između te dvije filozofije.
Karakteristike socijalne države
Državu blagostanja karakteriziraju:
- Uspio je uskladiti napetosti svojstvene kapitalističkom sustavu, kroz upravu koja je imala za cilj rješavanje siromaštva, nejednakost, the diskriminacija, nezaposlenost, moderni oblici ropstvo, the rat i zločinačka okrutnost.
- On je produbio demokracija kroz priznavanje prava i potreba mnogih tradicionalno marginaliziranih sektora radničke klase.
- Državi je potvrđena aktivnija gospodarska uloga u ostvarivanju socijalne skrbi i gospodarskog rasta.
- Odbacio je potrebu za ratom, promičući unutarnju komercijalnu razmjenu kao nužnost Europa zatim.
Socijalni modeli socijalne države
Država blagostanja je koncept koji nije svugdje postignut na isti način, već je iznjedrio različite društvene modele, diljem Europe, koji se tradicionalno suprotstavljaju liberalnom američkom modelu. Moglo bi se čak reći da postoji mnogo mogućih stanja dobrobiti, kao što su:
- Nordijski model. Izvode Švedska, Danska, Norveška, Island, Finska i Nizozemska. Taj je model bio moguć zahvaljujući relativnoj kulturnoj homogenosti sjevernih skandinavskih naroda, a njegovi su stupovi financiranje prikupljanjem porezi, visoki standardi ulaganje javni i društveni univerzalizam.
- Kontinentalni model. Provedeno u Austriji, Belgiji, Francuskoj, Njemačkoj i Luksemburgu. Vrlo sličan nordijskom, ali s većom orijentacijom na isplatu mirovina, temelji se na pomoći i socijalnoj sigurnosti, djelomično subvencionirani od strane države.
- Anglosaksonski model. Razvijen u Irskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Uz manje preventivnih mjera i model pomoći u krajnjoj nuždi, najveći iznos subvencija usmjerava na radničku klasu u radnoj dobi, a u manjoj mjeri na mirovine. Smatra se jednim od najučinkovitijih, nakon nordijskih, u smanjenju siromaštva i borbi protiv nezaposlenosti.
- Mediteranski model. Vlasništvo Grčke, Italije, Španjolske i Portugala. Ovaj model je postignut kasnije od ostalih (između 70-ih i 80-ih), a sastoji se od većeg ulaganja u mirovine, uz vrlo niske troškove socijalne pomoći, za stanovništvo koji predstavlja veliku društvenu segmentaciju, a čiji rad dobiva više zaštite od vlastitog radnika.
Kriza socijalne države
Potkraj 20. stoljeća socijalna država ulazi u krizu i postupno je zamjenjuje neoliberalizam. Ovaj novi model razbijao je prethodni sustav i snažno liberalizirao društva, posebice u Latinska Amerika i Treći svijet.
Te su promjene predložene kako bi se riješile teškoće financiranja modela socijalne skrbi kroz privatizaciju, smanjenje državne i javne potrošnje, kako bi se omogućilo djelovanje “nevidljive ruke tržišta”.
U početku, pod Ronaldom Reaganom u Sjedinjenim Državama i Margaret Thatcher u Engleskoj, kako bismo spomenuli dvojicu njegovih velikih branitelja, postignut je neposredan napredak. Međutim, učinci neoliberalizma bili su u suprotnosti s onim što se dugoročno očekivalo.
Njegov rezultat bio je porast duga i generiranje većeg osiromašenja društva, posebno u Latinskoj Americi. Procjenjuje se da je stopa rasta svjetskog gospodarstva, koja je bila oko 3% godišnje između 1950. i 1973., nakon toga (1973.-2000.) smanjena na manje od 1,5% godišnje.
Godine 2010 Međunarodni monetarni fond objavljene brojke koje za mnoge dokazuju da su učinci promjene modela doveli do usporavanja svjetskog ekonomskog rasta, uz ozloglašenu iznimku azijski kontinent, posebno Kina.