Objašnjavamo što je zanat i po čemu se razlikuje od profesije. Osim toga, što je ured kao isprava i djelo po službenoj dužnosti.
Što je trgovina?
Zanat je uobičajeno zanimanje koje a osoba ima, odnosno to aktivnost kojemu posvećujete najviše sati i truda i koji definira vaš posao na društvo. Dakle, kada nas ljudi pitaju čime se bavimo, odnosno čime radimo, pitaju nas o našem obrtu.
Međutim, ova je riječ vrlo stara, te je kroz povijest bila dio mnogih različitih formulacija i nakupila je nova specifična značenja, kako ćemo kasnije vidjeti. Izvorno je to bila latinska riječ: službenik, jednostavan oblik opficcium, izraz u kojem su spojena dva glasa: opus ("Rad") i facere ("čini").
Dakle, zanat je bio vrsta posla koji smo obavljali za društvo: postolar je izrađivao cipele, stolar je izrađivao drvene predmete, krznar je izrađivao predmete od životinjske kože i tako dalje. To bi se moglo proširiti i na stvari i predmete koji su imali svoj posao, svoju svrhu, svoju korisnost u svojoj trgovini.
Ali ljudske aktivnosti i predanosti nisu uvijek bile tako jednostavne, te se pojam ured morao prilagoditi novim društvenim stvarnostima, što je dovelo do novih riječi kao što su, na primjer, časnik i ured.
Stoga se danas ova riječ veže uz birokratska pitanja (odnosno uredska pitanja), odnosno na određene obredi crkvene (kao što je "ured mrtvih", kroz koji se crkva moli za duše pokojnika), budući da su ta područja u svoje vrijeme bila usko povezana s upravom društva.
Dakle, trgovina je vrlo korištena i vrlo svestrana riječ, a u nastavku ćemo pokušati razjasniti samo neka od njezinih glavnih značenja.
Trgovina i struka
Kao što smo već rekli, ured je izvorno imao veze s produktivnom djelatnošću koja je odgovarala jednoj u društvu. Govoriti o zanatu značilo je govoriti o tome što se radi, odnosno što se zna raditi, u najdoslovnijem smislu glagola: koje vrste predmeta se mogu materijalizirati.
Ovi zanati su se prenosili s oca na sina, tako da je sin kovača inače znao za kovački zanat, ili u svakom slučaju šegrt zainteresiran za stjecanje zanata i otvaranje vlastite kovačnice. Stoga se stjecanje obrta dogodilo putem iskustvo direktno.
Međutim, kako su društva postajala složenija, a znanje se počelo gomilati i usavršavati, pojavili su se novi oblici zanimanja koji su, osim neposrednog iskustva, zahtijevali i teorijsku pripremu, odnosno vremenski period. studija i trening koji se odvijao između knjiga, obično u institucije kao što su crkve, hramovi, filozofske akademije i drugi ekvivalenti današnjim sveučilištima.
Tako su se rađale profesije, odnosno strukovni zanati, koji su bili rezultat akademske “karijere”, odnosno bili su mogući zahvaljujući skupu ekskluzivnih znanja za pokrenute.
To je temeljna razlika između zanata i zanimanja: prva se stječu iskustvom i manje-više su dostupna svima koji im posvete vrijeme i trud; dok profesije zahtijevaju višegodišnju akademsku obuku, tijekom koje se akumuliraju specijalizirana znanja i stječe način razmišljanja do kojeg se teško može doći čistim iskustvom.
Tako su primjeri zanata: vodoinstalater, stolar, postolar, čistač, radnik, zidar, glumac, kuhar itd. A oni su primjeri zanimanja: arhitekt, liječnik, inženjer, učitelj, kemičar, fizičar, matematičar, dizajner, informatičar itd.
Ured (dokument)
U birokratskom i pravosudnom jeziku, ured se naziva vrsta dokumenta u kojem se raspolažu, konzultacije, naredbe ili druge vrste informacija relevantan.
Ti dokumenti potječu iz određenih institucija kao što su ministarstva, veleposlanstva, sindikati ili vladini uredi, između ostalih. Njihova potrošnja može biti interna (interni obrt) ili eksterna (vanjski obrt), ovisno o tome jesu li usmjereni na samu instituciju ili na kupaca vanjski.
Budući da je oblik službene dokumentacije, obrti se obično sastoje od memoranduma i zaglavlja u kojem je subjekt identificiran odašiljač, daju se kontekstualne informacije (datum, mjesto, predmet) i primatelj komunikacije, kojih u slučaju više obrta može biti više od jednog. Ostatak trgovine čini sadržaj tekst, odnosno same informacije, potpis i materijale prilozima, ako ijedan.
Djelovati po službenoj dužnosti
U pravnom, birokratskom ili administrativnom žargonu izraz “ex officio” koristi se za one postupke ili postupke koji se mogu provesti bez izričite želje zainteresirane strane, odnosno bez zahtjeva stranke. Ove radnje provode javna tijela, u okviru svojih ovlasti i u skladu sa svojim dužnostima, bez potrebe da ih netko izričito zahtijeva.
Primjeri radnji po službenoj dužnosti su:
- Istraga a kazneno djelo od strane policije, nakon što im to postane poznato ili javnosti.
- Kada sudac presudi, u okviru a osuda zakonski, da se provode određene preventivne radnje koje jamče pravedno rješavanje slučaja, a da to nitko od stranaka ne traži.