Objašnjavamo što je suđenje u zakonu, kako je uređeno i tko intervenira te karakteristike svake vrste suđenja.
Što je suđenje?
U pravo i pravne znanosti, sudska rasprava naziva se suđenje između stranaka uključenih u a sukob interesa, predmet arbitraže, odnosno posredovanja, suda Pravda. Ove vrste događaja uobičajene su u pravnom životu svakoga narod i uvijek su uređeni odredbama postojećeg pravnog sustava, unutar pravnog, službenog i legitimnog okvira.
Tužbe su, u prvom redu, način rješavanja sukoba u okviru zakonima koji upravljaju i definiraju društvo. Odnosno, oni su način mirnog i formalnog rješavanja spora, u kojem uključene strane imaju adekvatnu zastupljenost i mogu iznijeti svoja stajališta, čekajući institucija što on drži punomoći došao do a zaključak, odnosno ostvariti pravdu.
Riječ presuda dolazi iz latinskog iudicij, što se prevodi kao "presuda", a sastavljeno je od riječi ius ("Zakon") i dicare ("naznačiti"). Dok se ovo odnosi na jurisprudencija, odnosno radnja odlučivanja što je u skladu sa zakonom i isticanje, kada se općenito govori o zakonu, presuda se smatra sinonim pravnog procesa.
Drugim riječima, javni procesni čin naziva se "suđenje", u kojem sud pozdravlja optužene i branitelje i utvrđuje osnove za rješavanje spora.
Svako suđenje mora se provesti pred odgovarajućim tijelima pravosuđa a Stanje, čija je sudska praksa ili sposobnost odlučivanja u predmetu adekvatna i ujedno jamstvo da je rješenje sukoba što bliže onom što je utvrđeno zakonom. U suđenju, bilo koje vrste, interveniraju dva jasno diferencirana aktera:
- Stranke, koje su stranke u sporu, čija je nemogućnost da ih riješe problema na pošten način dovodi do poštenog suđenja. Te su stranke obično dvije: tužitelj ili tužitelj, koji je taj koji zahtijeva intervenciju pravde; a okrivljenik ostvarujući svoje pravo na obranu. Oni mogu biti prirodni ljudi ili od organizacijama (putem svojih glasnogovornika ili pravnih zastupnika), a svaki od njih obično ima svoje svjedoke i dokaze koji argumentiraju u svoju korist.
- Sudac, koji je osoba ovlašten od strane države da u njezino ime provodi sudsku praksu, s obzirom na njezino znanje zakona i njegova dokazana iskustva u upravljanju pravosudnom institucijom. Oni su dio hijerarhijske strukture sudaca i ministara pravosuđa koji se kreću od onih koji sudjeluju u susjedskim sporovima do sudaca Vrhovnog suda pravde. U nekim slučajevima i sudskim sustavima, suci su često u pratnji porote koju čine građana nasumično odabran da prati rad suca i donese javnu odluku u vezi s sukobom.
Vrste presude
Suđenja mogu biti različitih vrsta, ovisno o načinu na koji se održavaju (na primjer, usmeno i pismeno, ovisno o tome interveniraju li stranke osobno ili se sve rješava putem dokumentacije), ili ovisno o grane prava uključeni u potragu za pravednim rješenjem. U potonjem slučaju možemo razlikovati:
- Kazneni postupak, kada se suđenje održava radi odgovora na a zločina javnosti ili krivnjom treće strane, na način da se smatra zločinom kažnjivim po zakonu, a koji zaslužuje naknadu žrtvama i kaznu od strane države zločincima. Te se tužbe obično odnose na ubojstva, pljačke, prijevare itd.
- Građanska parnica, kada stranke odlaze u državu kako bi odlučile o pitanjima svog građanskog života, javnom i privatnom, u nadi da će se situacija pravno promijeniti ili da će druga strana biti prisiljena poduzeti neku vrstu radnje. Primjer ovih tužbi su potraživanja od razvod, ništetnosti od ugovor ili zahtjevi za naknadu štete, između ostalog.
- Parnično-upravna tužba, kada je jedan od tuženika sama država ili jedna od njezinih ustanova ili organizacija, a tužitelj je fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj djelovanjem države povrijeđena ili neispravna. Ova se suđenja obično događaju kada su administrativni kanali već iscrpljeni, kao posljednja instanca pravde za građanina pred državnim strojem. Primjeri za njih su tužbe za ništetnost upravnih mjera, odnosno tužbe za korupcija, između ostalih.
- Radna tužba, kada je odnos koji je predmet diskrecionog prava države radne prirode, odnosno odnosi se na rad, profesionalnu djelatnost ili socijalnu sigurnost radnika. Takvi postupci su uvijek javni i logično je da je jedna od uključenih strana obično poslodavac, a druga zaposlenici ili njihova sindikalna ili predstavnička tijela. Primjeri ove vrste tužbi su, između ostalog, tužbe za neopravdani otkaz, inspekcije rada i tužbe za zlouporabu.