Objašnjavamo što je taština prema filozofiji, religiji i zašto je to grijeh. Također, njegov odnos s ponosom i arogancijom.
Što je taština?
Kada govorimo o taštini, mislimo na jedan od oblika ponosa ili arogancije, odnosno na pretjeranu vjeru koju pojedinac ima u sebe, svoje sposobnosti ili, posebno, njegov fizički izgled ili privlačnost koju pokazuje na druge.
Prema Kraljevskoj španjolskoj akademiji, to je a sinonim iz bahatost, umišljenost (biti umišljen) i uobraženost (biti uobražen), u isto vrijeme kao “kvaliteta ispraznosti” ili “isprazna predstava, iluzija ili fikcija fantazije”. Ova posljednja dva smisla bliže su povezana s podrijetlom riječi taština, koja seže do latinskog glasa vanitas ("prijevara", "varljiv izgled") izvedeno iz vanus ("Šuplje", "prazno" ili "isprazno").
Dakle, u principu, taština ima veze s vrednovanjem pojavnosti, površnog i prolaznog, odnosno stvari koje su, prema zapadnoj filozofskoj tradiciji, najmanje važne.
Već u antike bio upozoren na opasnosti ove sklonosti: mladi Narcis, u Grčka mitologijaBio je nesposoban voljeti nikoga jer je bio opsjednut vlastitom slikom. Nakon što je u čudu promatrao odraz vode, nagnuo se toliko prema sebi da je izgubio ravnotežu i umro od utapanja.
Isto tako, grčki filozof Aristotel (385. - 323. pr. Kr.) opisao je sujetne kao budale i neznalice, koji se "kite odjećom, odjevnim predmetima i sl., i žele da njihova sreća bude svima poznata, te govore kako ona vjeruje da oni bit će počašćen ”u njoj Nikomahova etika.
Sa svoje strane, kršćanska religija to smatra grijehom, koji proizlazi iz oholosti (potonji je kardinalni grijeh ili kapitalni grijeh), sličan aroganciji. Zapravo, u mnogim se biblijskim i teološkim prijevodima umjesto arogancije koristi taština, iako su u tom smislu praktički isti.
Za kršćane je to bio jedan od najgorih mogućih grijeha. Kršćanski asket i mislilac Evagrio Ponticus (345-399. n.e.) uvrstio ga je u svoj popis "osam iskušenja" koja su dovela do ljudsko biće dovraga, navodeći da je "taština pokvarila sve što je dotakla".
S ovog popisa papa Grgur Veliki (oko 540.-604.) ga je kasnije sveo na sedam i preimenovao u "kapitalne grijehe" ili "smrtne grijehe". Prema ovom posljednjem, "taština je početak svih grijeha".
Taština, ponos i arogancija
Ova tri pojma, u općem smislu, mogu se koristiti kao sinonim: svi se odnose na pretjerano uvažavanje vlastite osobe, na ideju da je netko iznad drugih ili da vrijedi više od drugih. Ova ideja je suprotna gotovo svim filozofskim i religijskim tradicijama čovječanstvo, tako da se na to praktički svi mršte kulture.
Ali među njima postoje nijanse koje je potrebno razjasniti. Općenito, kada se govori o taštini, to je povezano s nedostatkom osobnost i s jasno negativnom osobinom, ali se u isto vrijeme uglavnom odnosi na fizički izgled, privlačnost drugima ili narcizam. Ispred ogledala se obično predstavlja tašta osoba, zaljubljena u sebe.
S druge strane, ponos i arogancija teže je razlikovati. Uvijek s negativnim konotacijama, ponos se odnosi na ljude koji vjeruju da su superiorni u odnosu na druge i nadaju se da su drugi ti koji popuštaju i prave kompromis. Još jedna osobina, koja se također često pripisuje ponosnima, jest da se ne ispričavaju, ne "spuštaju" se na razinu drugih i radije ustraju u zabludi nego priznati da su u stanju pogriješiti.
No, ponos ima i pozitivno značenje: onaj osjećaj zadovoljstva dobro obavljenim poslom ili članom obitelji koji uspije i čiju radost dijelimo. Gledano na ovaj način, ponos se distancira od arogancije i postaje gotovo suprotan, gotovo skroman osjećaj: radost jer su stvari na kraju ispale dobro, jer su za nas mogle krenuti po zlu, kao i za bilo koga drugog.