• Što je pisani jezik?
• Karakteristike pisanog jezika
• Važnost pisanog jezika
• Elementi pisanog jezika
• Primjeri pisanog jezika
• Razlika između usmenog i pismenog jezika

Objašnjavamo što je pisani jezik, njegove elemente, važnost i druge karakteristike. Također, razlike s usmenim jezikom.

Pisanje je bilo jedan od velikih izuma čovječanstva.

Što je pisani jezik?

Kada govorimo o pisanom jeziku, pisani jezik ili pisana komunikacija, općenito se odnosimo na prijenos informacija verbalno kroz tehnologiju pisanje, u svojim različitim mogućim fizičkim osloncima. Drugim riječima, mislimo na prijenos a poruka napisano od pošiljatelja do primatelja, zahvaljujući nekoj tehnici snimanja Jezik verbalni.

Pisanje je, kao što znamo, bilo jedan od velikih izuma čovječanstvo, što je omogućilo da se poruke, podaci i upute pohranjuju puno dulje nego što je potrebno za njihovo usmeno prenošenje. Dakle, pisanje je način stvaranja govori, prelazeći na različite vrste natpisa na fizičkom mediju.

Naime, prvi oblici pisanja (klinasto pismo) pojavili su se na glinenim pločama, na kojima je oštrim predmetom ugravirano ono što je trebalo zabilježiti. Kasnije su se pojavile kože životinjskog podrijetla, biljna vlakna, papiri drugačije prirode i u novije vrijeme elektronički ekran i softver obrada riječi.

Drugim riječima, pisanje je a tehnologija ljudski, a to za razliku od govora, nije prirodno i spontano u vrsti. Zapravo, spis je nastao oko 3300. godine prije Krista. C., kada je civilizacija već imala desetke tisuća godina postojanja.

Upravo zbog toga prvo učimo govoriti, a zatim pisati (a ne obrnuto), budući da je pisanje, kako ga je definirao švicarski lingvist Ferdinand de Saussure (1857.-1913.), "drugi sustav predstavljanja misli" : za koje mislimo da ga prvi predstavljamo zvuk, a zatim u grafikama koje pak predstavljaju navedene zvukove, odnosno pisanje.

Karakteristike pisanog jezika

Općenito govoreći, pisani jezik karakteriziraju:

• Umjetan je i naučen, odnosno nije urođen niti dio sposobnosti vrste, već je bio izum čovječanstva.
• Sastoji se od vizualnog zapisa govora. To znači da je to reprezentacija govora kroz znakovi grafika.
• Dugovječan je, izdržljiv, može se sačuvati netaknut, ovisno o fizičkoj potpori, danima, mjesecima, godinama ili stoljećima. Tako možete komunicirati s ljudima razdvojenim velikim dimenzijama vremena.
• Neizravno je, budući da pošiljatelj i primatelj ne moraju dijeliti prostor niti vidjeti lica, ali se mogu sami nositi s porukom.

S druge strane, može biti tipa:

• Priručnik: izrađen vlastitim rukama.
• Tiskano: izrađeno tiskanjem.
• Digitalno: izradio Računalo.

Važnost pisanog jezika

Pisani jezik je stoljećima omogućavao komunikaciju na velikim udaljenostima.

Pisani jezik je bitan u povijesti čovječanstva. S jedne strane, njegov izum omogućio je komunikaciju s ljudima u cijelom udaljenostima geografski ili vremenski.

S druge strane, omogućio je očuvanje znanja na mnogo učinkovitiji, masovniji i trajniji način nego ikada prije: prije izuma pisanja, znanje morali su se pamtiti i prenositi s koljena na koljeno, usmeno, trpeći gubitke, transformacije i kvarenja u tom procesu.

Umjesto toga, pisanje je dopuštalo granice vjernosti bez presedana za svoje vrijeme i zauvijek je promijenilo način na koji razumijemo znanje. Zahvaljujući pisanju, znanje se moglo akumulirati u knjigama i u knjižnice, dostupno budućim generacijama koje će zauzvrat napisati još knjiga, umnožavajući tako ljudsko znanje kroz stoljeća.

Elementi pisanog jezika

Pisana komunikacija zahtijeva jezične elemente bilo kojeg drugog oblika verbalne komunikacije, kao što su:

• Odašiljač, koji započinje komunikacijski proces kodiranjem i pisanjem poruke, bilo olovkom i papirom ili drugim tehnologijama pisanja.
• Prijamnik, koji čita napisanu poruku i dekodira je kako bi je razumio. U ovom slučaju možemo ga nazvati "čitač".
• Kanal, fizička podrška koja sadrži poruku pošiljatelja, koja u ovom slučaju može biti bilo koja površina koja se može upisati (glina, papir, drvo, itd.) ili bilo koji elektronički zaslon koji omogućuje digitalno pisanje.
• Poruka, što je rečeno, skup informacija koje je kodirao izdavatelj. Sadržaj napisanog teksta.
• Kodirati, the idiom u kojoj je izvršeno pisanje.

Primjeri pisanog jezika

Primjeri pisanog jezika su:

• Slanje a email iz jedne digitalne kutije u drugu.
• Knjiga koju je napisao njezin autor, a stoljećima kasnije pročitao nepoznati čitatelj.
• Čitanje reklamne brošure o javnim cestama.
• Intimni dnevnik zaljubljene tinejdžerice.
• Pisanje osobnog pisma za slanje poštom.
• Natpis poruke pomoći na nekoj površini vidljivoj izdaleka.
• The hijeroglifi koji se pojavljuju u podnožju egipatskih piramida.
• Upute za pokretanje perilice rublja.
• A pjesma, a priča ili a proba objavljeno u časopisu.

Razlika između usmenog i pismenog jezika

Usmeni i pisani jezik razlikuju se po mnogo čemu, unatoč tome što su naši glavni načini verbalne komunikacije, odnosno oboje se sastoje od upotrebe riječi koji pripadaju kodu (jeziku) koji dijele pošiljatelj i primatelj.

Znamo, na primjer, da je govor postojao prije pisanja, odnosno da su ljudska bića to prvo naučila komunicirati usmeno a zatim je, zbog pritisaka njegovog postojanja, bio prisiljen izmisliti različite vrste trajnih zapisa koji bi mogli sadržavati informacije izvan trenutka i neposrednog.

Ukratko, razlike između usmenog i pisanog jezika su:

Oralnost	Pisanje
Prirodno je: ljudsko biće je rođeno već osposobljeno za govor.	To je umjetno: moramo naučiti pisati, budući da je to ljudska tehnologija.
To je licem u lice i izravno: zahtijeva da pošiljatelj i primatelj dijele isti prostor (osim uz pomoć tehnologije).	Nije licem u lice: pošiljatelj i primatelj mogu biti na velikoj udaljenosti ili čak u različito vrijeme. Dakle, komunikacija se događa neizravno.
Ono je prolazno: izgubljeno je u vremenu i ne može se vratiti.	Trajna je: napisana poruka može stoljećima čekati svog primatelja.
Dvosmjeran je: omogućuje pošiljatelju i primatelju da brzo i jednostavno mijenjaju uloge.	Jednosmjeran je: pošiljatelj i primatelj rijetko razmjenjuju svoje uloge.
To je improvizirano: općenito govorimo u trenutku kada govorimo ono što mislimo.	Planirano je: prije pisanja obično razmišljamo što i kako želimo reći, kako bismo postigli željeni učinak.
Omogućuje ispravak, pojašnjenje i objašnjenje, budući da je pošiljatelj prisutan u trenutku primitka vaše poruke.	Ne dopušta ispravak, pojašnjenje ili objašnjenje, pa stoga nakon što je poruka napisana, ne znamo kako je može protumačiti primatelj, budući da pošiljatelj neće biti uz njega kada je pročita kako bi objasnio što je mislio .