Objašnjavamo koja su obilježja predstave s obzirom na strukturu, oblik i sadržaj.
Što je predstava?
Predstava, drama ili igra je književno djelo upisano u kazališni žanr, jedan od najstarijih u čovječanstvogdje se rukuju književnost i izvedbena umjetnost.
Predstava je uprizorenje priče ili niza situacija, na način da ih publika cijeni i da ih se može estetski i emocionalno potaknuti. To je, dakle, a ilustracije kolektivni.
Djela od kazalište mogu biti vrlo različiti jedni od drugih, i upisati u tradiciješkole i vrlo raznolike tendencije, budući da su se razvijale zajedno s različitim društvima od davnina.
Prve predstave nastale su u Drevna grčka, plod određenih rituali religiozan koji je s vremenom dobio scensku složenost. Tako je nastala navika ponovnog stvaranja velikih na javnom trgu mitovi i njegove priče religija i njegovu povijest, u djelima koje su napisali njegovi veliki dramatičari.
uz povijesti, kazališna djela imala su središnju ulogu ne samo u umjetničkom istraživanju i izražavanju, već iu rasprava o društvenim i političkim idejama trenutka. Primjerice, u 20. stoljeću, tijekom umjetničke eksplozije avangarde, kazalište i politika često su se okupljali kako bi obrazovali mase ili ih izložili izmišljenim situacijama pogodnim za pojavu i raspravu o određenim idejama.
U nastavku ćemo detaljno razmotriti svaku od općih karakteristika kazališnog djela.
Karakteristike predstave
1. Spojite scensko i književno
Predstava je scenska izvedba, jer se odvija na pozornici, kroz glumce i druge vizualne elemente, ali je ujedno izvedba vođena scenarijem, tj. tekst kazalište koje je samo po sebi oblik književnosti.
Na taj način, kada gledamo predstavu, mi "vidimo" tekst, odnosno scensku verziju (koju predlaže redatelj predstave), temeljenu na književni tekst (napisao dramaturg).
Na primjer, drama Williama Shakespearea Hamlet Napisana je u Engleskoj 1603. godine, ali se i danas izvodi na kazališnim pozornicama. To je moguće jer izvorni tekst tumači suvremeni redatelj, koji odlučuje kako će se uprizoriti: koji će dijelovi teksta biti korišteni, a koji ne, kakva će biti postavka, kako likoviitd.
2. Predlaže nešto publici
Publika koja posjećuje predstavu uglavnom to čini jer želi biti zabavljena, poput nekoga tko ide na predstavu kino. No, kazališne predstave općenito nisu zamišljene samo kao hobi (što ne bi bilo loše), već kao događaj koji gledateljima nudi poruku ili refleksiju.
Nije bitno je li predstava a komedija, a tragedija ili neki drugi žanr; Bilo da pati ili se smije ili oboje, predstava nastoji pokrenuti publiku i natjerati je da živi situacije koje se pred njom odvijaju, uživo i izravno, bez posredovanja pripovjedač.
Čineći to, on poziva gledatelje da preuzmu vlasništvo nad iskustvima likova i ponovno prožive vlastita: kada vidimo Ofeliju kako pati zbog Hamletovog nedostatka ljubavi, patimo s njom i ponovno proživljavamo taj osjećaj koji smo sigurno i sami iskusili.
Slično tome, kada vidimo kako Antigona pati zbog sudbine tijela svog mrtvog brata, mi patimo s njom i pitamo se trebaju li zakoni društva uvijek biti kruti kao oni koje je branio Kreont, tadašnji kralj Tebe. Ova poruka ostaje s nama nakon što posao završi i omogućuje nam da razmislimo o našem stvarnom i neposrednom okruženju.
3. Sve se događa u sadašnjosti
Kazališna priča uvijek se odvija neposredno i pred očima gledatelja, iako se neke precizne radnje mogu odvijati izvan pozornice, odnosno skrivene iza kulisa. U slučajevima kada javnost ne može svjedočiti onome što se dogodilo, normalno je da se likovi pozivaju na to, bez obraćanja publici, kako bi ova shvatila da se nešto dogodilo izvan pozornice.
Međutim, u kazalištu nema pripovjedača, kao u romani i priče, tako da javnost zna samo što se događa na pozornici i što sami likovi komentiraju dijalozima i solilokviji (unutarnji monolozi).
4. Stvorite svijet
Isto se djelo po želji može postaviti na radikalno različite načine, a to uvelike ovisi o predloženom scenariju, odnosno načinu na koji će se prikazati fiktivna stvarnost sadržana u scenariju. U ovim scenarijima različiti elementi međusobno djeluju, kao što su:
Glumci, koji svoja tijela posuđuju likovima kako bi oni zaživjeli vlastitim životom, koristeći odjeću (kostime), kostime, maske, šminku ili druge tjelesne elemente.
Rekviziti, odnosno predmeti koji služe kao pomoć akterima u priči, kao što su mačevi, tanjuri, čaše, stolovi, stolice i sl. Ti mobilni elementi pojavljuju se i nestaju sa scene po potrebi, au nekim slučajevima nisu ni prisutni, već ih sami glumci dočaravaju i prepuštaju mašti publike.
Mjesto radnje, odnosno dekorativni elementi koji govore gdje se radnja odvija i koji se često mijenjaju ako likovi mijenjaju svoje mjesto u priči. Za montažu Hamleta, na primjer, možete reproducirati kamene zidove dvorca i crvene tepihe kraljevskih obitelji ili možete sve prepustiti mašti publike. Ovi ukrasi mogu biti različitih vrsta:
- Stalni, kada su na pozornici tijekom cijelog izvođenja djela, budući da nema bitnih promjena lokacije.
- Simultani, kada je riječ o više različitih stalnih scenografija (primjerice, nekoliko lokacija: vrt, palača i seoska ulica) između kojih se glumci kreću kada to radnja zahtijeva.
- Promjenjivo, kada se scenografija mijenja prema svakoj sceni predstave, preslagujući se u mraku ili iza zastora prije nego što se glumci pojave.
Specijalni efekti, bilo da se svjetla projiciraju na pozornicu, glazba, muzika ili zvučni efekti (grmljavina, kiša, pjev ptica itd.) koji se čuju u određenom trenutku djela i služe da dodaju dramatičnost i izražajnost prikazanom. Ovi elementi mogu imati i simbolično značenje.
Redatelj je taj koji odlučuje kako će ti elementi sačiniti scenski prijedlog. Moguće je i da dramaturg u tekstu drame odredi kako bi neke od njih trebalo koristiti.
5. Ima određenu strukturu i trajanje
Struktura predstave, odnosno dijelova koji je čine, uvijek je određena kazališnim scenarijem, ali to ne znači da redatelj ne može davati svoje prijedloge i mijenjati strukturu. U svakom slučaju, svako kazališno djelo sastoji se od:
- Činovi, odnosno velike narativne podjele obilježene spuštanjem i dizanjem zastora (ako ga ima) ili nekom sličnom umješnošću, jer često impliciraju promjenu scenografije, protok vremena ili neki drugi važan aspekt unutar kazališne priče koji zahtijeva scenskog prestrojavanja. Predstava se može sastojati od jednog čina ili od više njih.
- Prizori, odnosno male narativne cjeline unutar određenog čina, čiji početak i kraj ovise o ulasku i izlasku likova na pozornicu. Djelo može imati onoliko scena koliko želite.
Što se tiče trajanja djela, u početku se smatralo da traju nekoliko sati, ako ne i cijele večeri. Danas su mnogo kraćeg stila, u rasponu trajanja od jednog do tri sata, ponekad s prekidima ili pauzama između.
6. “Četvrti zid”
Jedno od temeljnih načela kazališta tiče se takozvanog "četvrtog zida", koji je nevidljiv i kroz koji promatramo radnju. Svaki scenarij podrazumijeva situaciju i prikazano mjesto, s kojeg možemo vidjeti pod, strop i bočne stranice (gdje glumci ulaze i izlaze), ali nas likovi, s druge strane, ne vide.
Zato često gledaju u našem smjeru da promatraju krajolik, ili da razgovaraju sami sa sobom, jer taj "nevidljivi zid" ili "četvrti zid" skriva publiku. Nešto slično događa se i u kinu, u kojem likovi rijetko gledaju prema kameri koja ih snima.
U nekim se djelima, međutim, četvrti zid može “slomiti”, natjerati likove da se obraćaju publici, govore joj stvari ili ih na ovaj ili onaj način inkorporiraju na pozornicu. To je osobito uobičajeno u uličnom kazalištu ili tamo gdje je publika na pozornici.