Objašnjavamo što je nešto vulgarno i njegova dva glavna osjetila. Također, što je vulgaran jezik, a što vulgarizmi.
Što je nešto vulgarno?
Uz pridjev Vulgarno odnosimo se, u strogom smislu, na sve što pripada ili ima veze s vulgarnim, to jest s ruljom ili gomilom, pri čemu su ove tri riječi različiti pogrdni oblici koji se tradicionalno koriste za niže klase društvo. Drugim riječima, u strogom smislu, vulgarno je ono što se povezuje s plebsom ili narodom, u pežorativnom smislu.
Zapravo, ovaj izraz dolazi od latinskih glasova vulgus ("Obični ljudi") i vulgaran („Širiti“, „širiti se među ljudima“). Povijesno se povezuje s nedostatkom Kultura ili od obrazovanje, odnosno preziru prema nepismenim i narodnim klasama, što se ogleda u latinskom govoru Odi profanum vulgus, et aceo ("Mrzim neukog vulgarnog i klonim ga se"), pripisuje se rimskom lirskom i satiričnom pjesniku Horaciju (65-8. pr. Kr.).
Vulgarno je, dakle, danas sinonim obično, ali u dva moguća značenja pojma:
- S jedne strane, vulgarno se shvaća kao grubo, vulgarno, uvredljivo i bez pristojnosti.
- S druge strane, vulgarno se shvaća kao narodno, svakodnevno, kolokvijalno.
Tako, na primjer, kada kažemo da je šala vulgarna, kažemo da je možda uvredljiva, odvažna ili riskantna. Ali kad kažemo da je netko običan lopov, mislimo da nije samo lopov, već da je sitni, nerafinirani.
Ali kad kažemo da nešto pripada vulgarno znanjeS druge strane, kažemo da je to dio običnog, neakademskog znanja za koje nije potrebna obuka i svatko ga s lakoćom nosi.
Vulgarni jezik
Imenovan je Jezik vulgaran, nepristojan jezik, vulgarni jezik ili vulgarni jezik na skup riječi, fraza i izraza koji unutar jezične zajednice (tj. zajednica koji govore isti jezik) smatraju se vulgarnim, vulgarnim, grubim, neukusnim i neprikladnim za obrazovane, profinjene ili kulturne ljude. Grubost je, lako rečeno, dio vulgarnog jezika.
Vulgarni jezik koristi se kolokvijalno i postoji u svim ljudskim jezicima. Služi za ispisivanje intenzivnijeg afektivnog ili emocionalnog tona na ono što je rečeno, za oslobađanje napetosti od strane govornika ili jednostavno za uvredu drugih i traženje borbe.
Obično su popraćene vulgarnim gestama ili određenim ikonskim jezikom, a obično se bave temama koje se tradicionalno smatraju tabuima ili svetima, kao što su seks, roditeljstvo ili majčinstvo, određeni dijelovi tijela ili bogohuljenje. Ponekad samo pokušavaju ismijati i karikirati drugoga.
Međutim, ne smijemo brkati vulgaran jezik s vulgarnim jezicima ili narodnim jezicima. Potonji se izraz koristi u akademskom kontekstu za označavanje jezika koji se danas govore, za razliku od klasičnih jezika antike, a ponekad i za lokalne dijalekte ili jezike koji se govore u određenim geografskim područjima.
Drugim riječima, vulgarni ili narodni jezici odgovaraju modernim jezicima (poput španjolskog, engleskog, ruskog, mandarinskog itd.), dok su klasični ili mrtvi jezici oni koje više nitko ne govori, već jesu dio povijesti (poput latinskog, starogrčkog, sanskrita itd.).
Vulgarnosti ili vulgarnosti
U izvjesnim kontekstima, pojmovi vulgarnost i vulgarnost koriste se kao sinonimi, odnosno kao način imenovanja loših riječi koje čine psovke. Ali u drugim kontekstima obično se pravi razlika između upotrebe obje riječi:
- Vulgarnost: Uključuje grubost, odnosno psovke.
- Vulgarizmi: S lingvističkog gledišta, to su morfološke jedinice, odnosno upotrebe i okreti jezika, koji nisu uređeni kultiviranom normom jezika, odnosno nisu akademski ispravni. Vulgarizmi obično proizlaze iz upotrebe da su jeziku dali vulgarni, ili određeni društveni slojevi, i koji su iz povijesnih razloga opstali, unatoč tome što se, recimo, “loše govori”.
Na primjer, glagolske konjugacije poput haiga (umjesto je), delen (umjesto dati mu), budimo (umjesto su), zadovoljan (umjesto zadovoljan), su slučajevi vulgarizma u kojima se kultivirana norma idiom, ali koji su zaposleni u govori svakodnevni život mnogih osobe, osobito one s niskom obrazovnom razinom.