Objašnjavamo što je satira, njezino porijeklo, karakteristike i primjeri velikih satiričnih autora. Također, što je politička satira.
Što je satira?
Satira je a književna vrsta a ujedno i ekspresivno sredstvo kojim autor šaljivim postupcima, odnosno ismijavanjem, izražava svoju ogorčenost ili svoje protivljenje nečemu ironija ili karikiranje. Satira ne teži humoru sama po sebi, niti čistoj zabavi, već da izrazi neodobravanje autora, bilo prikriveno ili otvoreno, općenito u moralizirajuće ili kritičke svrhe.
Počeci satire sežu u grčka antika, posebno na poezija Jambika Semónida iz Amorgosa (7.-6. st. pr. Kr.) i Arhiloha s Parosa (712.-664. pr. Kr.), te djela dramatičara poput Aristofana (444.-385. pr. Kr.), čije je naslijeđe naslijeđeno od rimskih humorista poput Gaja Lucilija ( 148-102 prije Krista) i Luciano de Samósata (125-181).
Zapravo, bio je toliko široko kultiviran u starom Rimu da ga je Marko Fabije Kvintilijan (oko 35.-c.95.) nazvao "potpuno rimskim rodom" ("saturates quidem tota nostra est”).
Tada je satira mogla imati različite oblike, kao npr dijalozima, pjesme, epigrami itd., oboje u stih kao u proza, ili izmjenjujući oba registra. Međutim, to ne bi bilo isključivo za književnost: ilustracija, kino pa čak glazba, muzika koriste ga vrlo često.
Karakteristike satire
Općenito govoreći, satiru karakterizira sljedeće:
- To je oblik predstavljanja stvarnih referenci, ideja, ljudi ili čak drugih umjetničkih ili filozofskih djela.
- Ima podrugljivu, ismijavajuću ili kritičku namjeru, koja se izražava kroz parodiju, usporedba različitih referenata, pretjerivanja i/ili dvostrukih značenja.
- Izražava se u golemoj raznolikosti tema, tonova i metoda, ali općenito uvijek imaju kritičku ili moralizatorsku svrhu, odnosno pedagošku ili osuđujuću.
Primjeri satiričnih autora
Kroz povijesti Bilo je na stotine autora satiričnog djela, tim više što im je ovaj žanr omogućio da se rugaju i da doslovno namiruju svoja neprijateljstva. Bilo je, međutim, velikih rimskih satiričnih autora, koji se obično smatraju formalnim tvorcima žanra, kao što su:
- Gaj Lucilio (147.-102. pr. Kr.), čije je djelo s vremenom izgubljeno, ali ga drugi rimski satirični pjesnici često spominju.
- Marco Terencio Varrón (116.-27. pr. Kr.), autor menipovskih satira, u kojima su se miješali stihovi i proza.
- Quinto Horacio Flaco (65.-8. pr. Kr.), čiji se satirični rad uglavnom sastojao od propovijedi i dijaloga, u kojima su rečenice i kritike uvedene na manje opasan način.
- Lucije Aneo Seneka (4. pr. Kr. - 65. n. e.), nazvao je Seneku Mlađeg kako bi ga razlikovao od oca, čije prozno djelo obiluje filozofija moralne i satirične reference.
Drugi veliki i priznati kultisti satire bili su iz Srednji vijek od sada, Španjolci, ne samo u svojim tekstovima i poeziji, nego posebno u svojim igra od zlatne godine i njegov prvi romani moderno. Neka važna imena u ovoj tradiciji su:
- Juan Ruiz, Arcipreste de Hita (oko 1283.-1350.), čije se djelo smatra jednim od najvažnijih Srednjovjekovna književnost Španjolski, bio je prvi koji je pravilno upotrijebio satiru kako bi kritizirao utjecaj novac to je već počelo uznemiravati feudalno društvo od vremena.
- Alfonso Martínez de Toledo, nadsvećenik od Talavere (1398.-c.1468.), predrenesansni autor čije je maksimalno djelo satira svjetovne ljubavi i požuda, Corbacho, iz 1438. godine.
- Miguel de Cervantes (1547-1616), najveći autor španjolske tradicije, poznat je upravo po satiri viteških romana: Genijalni gospodin Don Quijote iz La Manche iz 1605. No nije to bio jedini njegov satirični tekst: i on je poznat Kolokvij pasa od 1613. i Putovanje na Parnas iz 1614.
- Lope de Vega (1562-1635), jedan od velikih eksponenta dramaturgija Španjolski zlatnog doba, bio je raskošan u satiri protiv Luisa de Góngore, njegovog suparnika, kao i protiv tradicije Culteranisma.
- Ramón de Valle-Inclán (1866-1936), pjesnik modernista i utemeljitelj romanesknog stila zvanog "apsurd", kojeg karakterizira groteskno deformiranje stvarnost i naglašavaju njegove komične i vulgarne crte, napadajući sve što se smatralo posvećenim ili ispravnim.
Politička satira
Jedna od omiljenih scena pojave satire je ona politika. Djelomično je to zato što ismijavanje moćnika omogućuje ljudima da izraze svoja neslaganja i kanaliziraju svoje nezadovoljstvo na miran i demokratski način, ali i zato što predstavlja vježbu arogancije, simboličnog nasilja nad ljudima koji su obično nedodirljivi.
Politička satira tako se spušta s moćnih na razinu običnih ljudi, a povremeno raspiruje već zapaljenu vatru subverzije i revolucija, odražavajući osjećaje masa. Sva politička satira pokorava se ideologiji ili preferencijama karikaturista ili pisca, tako da nema "nepristrane" ili "apolitične" ili "neutralne" satire. Istodobno se politička satira može pisati, crtati, snimati i tako dalje.
Dobar primjer za to je film Veliki diktator Charlesa Chaplina (1889.-1977.), objavljen 1940., u kojem se komičar ismijava Adolfa Hitlera i fašizam europski.