Objašnjavamo što je bila inkvizicija, njezino podrijetlo, povijest i ciljeve. Osim toga, progoni i likovi španjolske inkvizicije.
Što je bila inkvizicija?
Bila je poznata kao Sveta inkvizicija ili jednostavno Inkvizicija, skup institucija koje pripadaju Katoličkoj crkvi, čija je svrha bila borba protiv krivovjerja i nametanje društveno-religijskog poretka na srednjovjekovnim katoličkim područjima.
Zbog toga je provodio kampanje progona i kažnjavanja. U njima su mogli sudjelovati sjednice torture, javna djela pomirenja ili jednostavno nametanje financijskih sankcija, od strane crkvenih službenika poznatih kao inkvizitori.
Ova je institucija nastala unutar Katoličke crkve godine Europa srednjovjekovni karakterizirana svojom političkom fragmentiranošću. U tom kontekstu, kršćanstvo je kroz Katoličku crkvu (i to kroz različite kršćanske monarhije) održavalo društveni poredak.
Inkvizicija se očitovala kroz različita poglavlja ili inkvizitorske ustanove, poznate po imenima svojih nacija: španjolska, portugalska i rimska inkvizicija. Često se govori i o srednjovjekovnoj inkviziciji, kako bi se razlikovala od one koja je preživjela do Moderno doba.
Ova institucija bila je poznata po svojim nemilosrdnim suđenjima svima koji su bili optuženi za krivovjerje, sodomiju, bestijalnost ili bilo koju drugu praksu koja se smatra nenormalnom.
Ovisno o težini zločina i za pokajanje koje je heretik pokazao, kazne su mogle varirati od javnog ismijavanja ili plaćanja novčanih kazni do pogubljenja. Njegov rad pratio je rigorozni birokracijski aparat, koji je vodio evidenciju o svakom ispitivanju i svakom spaljivanju živih ljudi.
S jedne strane, inkvizicija je ispunjavala ulogu vjerske budnosti, kroz suđenja ljudima, pa čak i životinjama, optuženima za razne zločine duha ili za opsjednutost zlim entitetima. S druge strane, progonio je židovske obraćenike (zvane "novi kršćani") i muslimane.
Ta je funkcija bila osobito važna u vremenima kada je katoličanstvo bilo napadnuto, kao na primjer u vrijeme križarskih ratova ili tijekom razdoblja Reforma. Istodobno je surađivao na gospodarskom jačanju teokratskog poretka, budući da su posjedi oduzeti krivovjercima općenito bili označeni kao crkvena baština.
Međutim, unatoč tome koliko je inkvizicija bila užasna, velik dio njezine slave zahvaljuje širenju brojnih spisa protiv nje od strane protestantskih autora. Moguće je da su na neki način preuveličali njegove užase i objavili još strašnije verzije nego što sugeriraju pisani dokazi tog vremena.
Protestantizam je, naime, bio jednako okrutan ili okrutniji u progonu krivovjerja, o čemu svjedoče zloglasne spaljivanje vještica u protestantskoj Europi ili objavljivanje Malleus malleficarum ("Čekić vještica") u Njemačkoj 1487., iscrpan priručnik za identifikaciju, progon i lov na vještice napisan tijekom Renesansa.
Porijeklo inkvizicije
Iako je praksa tjelesnog kažnjavanja heretika imala dugu povijest unutar kršćanstva, prva formalna pojava inkvizicije dogodila se u 12. stoljeću, na jugu Francuske. Tamo je albigenska doktrina ili katarizam, posebno utjecajan europski gnostički pokret u regiji Languedoc, u suprotnosti s društvenim i religijskim modelima Katoličke crkve.
Kako bi okončao katarsko krivovjerje i uspostavio red, papa Lucije III izdao je bulu Ad abolendam iz 1184. dajući mjesnim biskupima vlast da sude i osuđuju u njihovo ime. Ta se organizacija zvala biskupska inkvizicija.
Nakon neuspjeha, između 1231. i 1244. zamijenila ga je Papinska inkvizicija ili Papinska inkvizicija, koju je stvorio papa Grgur IX. Excommunicamus. Ta je nova ustanova bila podvrgnuta njegovoj izravnoj vlasti i bila je u rukama prosjačkih redova, osobito dominikanaca, što mu je jamčilo stroži duh.
Hvala biku Oglas se raskida pod papom Inocentom IV., počevši od 1252. inkviziciji je službeno dopušteno da koristi mučenje kao instrument za dobivanje priznanja od zatvorenika.
U modernom dobu, inkvizicija se proširila na kolonijalne teritorije, posebno u Španjolskoj i portugalskoj Americi. Tamo su tijekom osvajanja vođeni različiti procesi idolopoklonstva prema Purépecha i drugim autohtonim narodima.
Nakon što je kolonija počela, Tribunal Svete inkvizicije osnovan je iu Mexico Cityju iu Peruu. Ondje je djelovalo gotovo 500 godina, posvećeno posebno progonu židovskih i muslimanskih obraćenika, budući da je većina autohtonog stanovništva sebe smatrala u procesu evangelizacije, odnosno "novim kršćanima" i bila izvan njihove nadležnosti.
Španjolska inkvizicija
Od svih poglavlja inkvizicije, španjolski je bio onaj s najgorom slavom kroz povijest. Djelomično je to zato što je španjolska monarhija, kao bastion protureformacije, imala na raspolaganju inkviziciju i zapovjedništvo, da progoni protestante, Židove i heretike.
Tako je njime osigurao političku i društvenu stabilnost, a ne samo vjersku. Tako su također imali najgoru propagandu od svojih protestantskih neprijatelja, koji su također imali pomoć nedavnog izuma Johannesa Gutemberga: tiskanje.
Međutim, istina je da je španjolska inkvizicija bila strašna. Osnovali su ga 1478. katolički monarsi Ferdinand II od Aragona i Izabela I od Kastilje, te papinska bula Exigit iskrena devotionis affectus pod papom Sikstom IV., imala je jurisdikciju nad cijelom kršćanskom Španjolskom i njezinim kolonijama.
Posebno je bio neumoljiv u progonu Židova, potpuno protjeranih iz Španjolske 1492., kao i judeoobraćenika, od kojih su mnogi svoju vjeru prakticirali u tajnosti. Kasnije se usredotočio na protestante i Maure (muslimanske obraćenike), na cenzuru, progon praznovjerja i vještičarenja, te na progon prijestupa društvene prirode, kao što su bigamija i homoseksualnost.
Jedna od glavnih ličnosti španjolske inkvizicije bio je kastiljanski dominikanac Tomás de Torquemada (1420.-1498.), imenovan za prvog generalnog inkvizitora Kastilje i Aragona u 15. stoljeću, koji je opisan kao “čekić heretika”, “munja od Španjolska “ili “zaštitnik njegove zemlje”. Broj ljudi pogubljenih tijekom njegova mandata kreće se između 2.000 i 10.000, prema konzultiranim povijesnim izvorima.
Ukidanje španjolske inkvizicije doneseno je 1812. u Cortes of Cádiz, ali se u Španjolskoj ostvarilo tek 1834. Već u hispanoameričkim nacijama, većinom neovisnim ili u procesu neovisnosti, izgubila je sve vrste prisutnosti i moći..