• Što je budizam?
• Povijest budizma
• Utemeljitelj budizma
• Glavna uvjerenja
• Reinkarnacija u budizmu
• Simboli budizma
• Sveta knjiga budizma

Objašnjavamo što je budizam, njegova glavna vjerovanja, povijest i utemeljitelja. Također, vjera u reinkarnaciju u budizmu.

Budizam predlaže univerzalnu koncepciju i metodu za težnju prema transcendenciji.

Što je budizam?

Budizam je jedan od najvećih religije svijeta, obdaren s oko 530 milijuna sljedbenika u različitim zemlje, posebno u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Njegovo ime potječe od nadimka njegovog osnivača, Siddharthe Gautame (6.-5. st. pr. Kr.), poznatijeg kao Buddha ("probuđeni").

Budući da pripada obitelji dharmičkih religija, budizam se smatra ne-teističkom vjerom, odnosno: on je religija indijskog podrijetla i ne predlaže postojanje nekog specifičnog Boga, već univerzalnu koncepciju i metoda težiti transcendenciji. Iz ovog posljednjeg razloga, smatra se više kao a doktrina filozofska nego kao organizirana religija.

Tri tradicije različiti su poznati unutar budizma, čije razlike leže u tumačenju puta oslobođenja koje predlaže budistička metoda, kao i važnosti koju daju drevnim tekstovima i drugim praksama i učenja komplementarne. Te tradicije ili škole su:

• budizam Theravada ("Put staraca"), nasljednik ranog budizma i učenja sačuvanih u Pali kanonu, jedinom preživjelom budističkom kanonu.
• budizam Mahayana ("Veliko vozilo"), danas većinska tradicija (oko 53% sljedbenika budizma), modernija je u usporedbi s Theravadom, a koja zauzvrat uključuje drugačiji skup vlastitih škola.
• budizam Vajrayana ("Vozilo munje"), proširenje Mahayana budizma koje se pretplaćuje na takozvane "budističke tantre" ili "mantre tajne ”i koji nastoji nadopuniti njihova uvjerenja upaya ("Vješta sredstva"), nezavisni indijski adepti.

Konačno, budizam smatra sanskrt svojim liturgijskim jezikom, iako također uzima u obzir tekstove na paliju, tibetanskom, kineskom, japanskom i korejskom.

Iako se njezini vjernici obično organiziraju u zajednice ("shange") i sastaju se u pagodama, stupama, viharama i watovima (različite vrste arhitekture ovisno o geografska regija), doktrina budizma je dovoljno labava da se prakticira u drugim okruženjima, kao što je sve veći broj zapadnih zemalja.

Povijest budizma

Podrijetlo budizma datira iz indijske religijske misli prvog tisućljeća prije Krista, razdoblja ogromnog kulturnog i filozofskog bogatstva u regija. Mnoge doktrine koje je kasnije propovijedao Siddhartha Gautama pojavile su se u to vrijeme, iako ne postoji vjerodostojan zapis ili univerzalno prihvaćeno mišljenje među znanstvenicima o tome koliko je budizma, pravog, već postojalo u to vrijeme.

Religija je počela postojati, pravilno govoreći, između stoljeća V. i IV. C., a proširio se diljem Indije tijekom ovog prošlog stoljeća, posebno za vrijeme vladavine cara Mauria Ashoke (304.-232. pr. Kr.), budući da je ovaj to javno prakticirao i branio.

Zahvaljujući svom lokalnom uspjehu, budizam se ubrzo proširio na zemlje Šri Lanke i zemlje Azija Central, koji je imao koristi od trgovine putem Puta svile, dijelom zahvaljujući njegovom usvajanju od strane Kušanskog Carstva, čije su se teritorije proširile, u 1. i 3. stoljeću nove ere. C., od današnjeg Tadžikistana do Kaspijskog mora, i od današnjeg Afganistana do doline rijeke Ganges.

Budizam je cvjetao pod brojnim carstva u Indiji, kao što je razdoblje Gupta (IV-VI st.), Carstvo Harsavardana (V-VI st.) ili Carstvo Pala (VIII-XI st.), a tijekom tog zajedničkog vremenskog razdoblja njegova četiri glavna toka mišljenja: Madhyamaka , Yogacara, Tathagatagarbha i Pramana.

Međutim, budizam je u isto vrijeme počeo polako opadati u korist hinduizam, što je naglasilo islamske invazije i muslimansko osvajanje Indije (10. do 12. st.), te je ubrzo izgubila velik dio svog tradicionalnog teritorija u Aziji.

Djelomično zahvaljujući europskom kolonijalnom interesu za Aziju, od 19. stoljeća budizam je počeo prodirati na Zapad, gdje je zatekao ne mali broj obraćenika, posebno u 20. stoljeću, kada je Kultura Zapadnjak je ušao u filozofsku slijepu ulicu.

Ali u tom istom stoljeću, budizam je pretrpio značajne gubitke u Aziji, kao rezultat Drugog svjetskog rata, Taiping pobuna i Kineska kulturna revolucijakao i intenzivna komunistička represija tradicionalnih religija u Sjevernoj Koreji, Vijetnamu, Tibetu i Mongoliji, sredinom i krajem dvadesetog stoljeća.

Utemeljitelj budizma

Siddhartha je napustio svoju aristokratsku obitelj kako bi se posvetio meditaciji.

Budizam se temelji na tradicionalnim indijskim dharmičkim učenjima, ali posebno na metodama traženja prosvjetljenja koje je predložio asketski i prosjački propovjednik Siddhartha Gautama (oko 563.-483. pr. Kr.), nazvan "Buda" ili "budni".

Priča se da je Siddharta rođen u aristokratskoj obitelji, u bivšoj republici Sakia, te da je nakon što je primijetio patnje koje su proživjeli obični ljudi, napustio svoj društveni status i privilegije i vodio život posvećen meditaciji i meditaciji. asketizam, sve do dana kada je konačno pronašao put do duhovnog buđenja.

Suprotstavljajući se tradicionalnim brahmanskim praksama Indije, sadašnji Gautama Buddha propovijedao je svoje metode zasnovane na svjesnosti, treningu etički i meditaciju dhyana, svojoj rastućoj zajednici sljedbenika oba spola, kako religioznih praktikanata tako i laika.

Put koji je Buddha predložio bio je između senzualnog zadovoljstva i strogog asketizma, koji je bio vlastiti put usred lokalnih tradicija tog vremena.

Međutim, za razliku od teističkih religija, kao što je kršćanstvo ili islam, budizam nije predlagao pobožanstvenje Buddhe, niti njegovu srodnost s Bogom, već je predložio metode i uvjerenja Gautame kao kraljevski put do prosvjetljenja duha.

Glavna uvjerenja

Glavna vjerovanja budizma mogu se sažeti na sljedeći način:

• Budizam ne priznaje nikakvog vrhovnog Boga ili božanstva, već se usredotočuje na postizanje duhovnog prosvjetljenja, odnosno stanja nirvane, kroz koje ljudska bića pristupaju beskonačnom miru i mudrosti.
• Put do prosvjetljenja mora se iskovati vlastitom rukom, kroz meditaciju, mudrost i moralne, čime se izbjegava sebičnost, ugađanje sebi, zajedno s patnjom i žrtvom. Ali iznad svega, izbjegavanje želje.
• Duše su uronjene u vječni ciklus smrt i reinkarnacija, shvaćena kao vječni kotač koji se neprestano okreće i iz kojeg može pobjeći jedino kroz duhovno prosvjetljenje.

Put do prosvjetljenja sastoji se od Četiri plemenite istine koje je otkrio Buddha, a to su:

• Patnja (dukkha) postoji i univerzalan je, budući da je život nesavršen.
• Patnja ima svoje porijeklo u želji (trsna).
• Patnja se može ugasiti kada njen uzrok prestane, odnosno gašenjem želje i prihvaćanjem nirvane.
• Postoji plemeniti osmostruki put (od osam koraka) za postizanje nirvane.

Reinkarnacija u budizmu

Prema budističkoj doktrini, ljudska bića su u stalnom stanju egzistencijalne patnje, čije porijeklo nije ništa drugo do čežnja, želja ili vezanost. I nezadovoljstvo, gubitak, bolest, smrt ili starost postaju oblici patnje zbog privrženosti koju osjećamo za stvari, za ljude, za činjenicu posjedovanja.

Ovo stanje vječne patnje zove se Samsara, i postalo bi jednako paklu: sve su duše zarobljene u vječnom kotaču reinkarnacija, uzdižući se prema višim oblicima postojanja ili silazeći prema grubljim i osnovnijim oblicima, ovisno o njihovom moralnom i duhovnom ponašanju u životu.

Jedini način da se prekine ovaj vječni krug patnje je doseći nirvanu, izbjeći reinkarnaciju i tako pronaći beskonačan mir.

Simboli budizma

Dharma kotač je jedan od "osam povoljnih znakova".

"Kotač dharme" (dharma čakra), predstavljen kao svojevrsno pomorsko kormilo, jedan je od simbola dharma, odnosno zakona ili religije, kako u budizmu, tako i u hinduizmu i džainizmu. To je vjerojatno jedan od najprepoznatljivijih simbola ove orijentalne tradicije, čijih osam točaka simbolizira osmerostruki put koji je predložio Buddha.

U svijetu je poznat kao budistički simbol i dio je "osam povoljnih znakova" (Ashta mangala) koji predstavljaju različite religije iz indijske dharmičke tradicije.

Sveta knjiga budizma

Kao i mnoge druge religije, budizam je plod snažne usmene tradicije antike, budući da su same Buddhe riječi njegovi sljedbenici prenosili napamet, a ne putem pisanja. Smatra se da su prvi budistički napjevi napisani u Šri Lanki otprilike četiri stoljeća nakon Buddhine smrti i bili su dio nebrojenih verzija koje su tvrdile da su prave riječi prosvijetljenog.

Međutim, za razliku od teističkih religija, ne postoji jedinstven kanon temeljnih tekstova u budizmu i njegovim tradicijama, kao ni konsenzus o tome kako bi se preživjeli tekstovi trebali tumačiti. Međutim, theravada budistička strana za svoj glavni kanon uzima Pali kanon (Pali Tipitaka), najstarija poznata budistička kanonska djela na bilo kojem indoarijskom jeziku.

Sa svoje strane, kineski budistički kanon pokriva više od 2000 različitih tekstova raspoređenih u 55 svezaka, a tibetanski kanon više od 1100 tekstova koje je potpisao Buddha i više od 3400 budističkih mudraca tibetanske tradicije.