Objašnjavamo što je antagonizam, podrijetlo pojma i njegovo značenje u biokemiji. Također, što je antagonist u priči.
Što je antagonizam?
Općenito, kada govorimo o antagonizmu, mislimo na vrstu odnosa protivljenja, suparništva ili neslaganja koji se javlja unutar kontekst određeno: obično priča (povijesna ili izmišljena), ili također odnos između organizmi biološki ili tvari biokemikalije.
Riječ antagonizam nastala je od antagonist, riječi od grčkih riječi anti- ("Suprotno" ili "suprotno") i agon ("Borba", "borba"), vezano upravo za agoniju, odnosno tjeskobu umirućih.
U početku je termin bio rezerviran za protivnike u rat ili u nekima kompetencije, a odatle se figurativno preselio u polje rasprava ili rasprava pa, dakle, u bilo koju priču ili događaj u kojem postoje dvije antagonističke strane, odnosno sučelice jedna drugoj.
Antagonist i protagonist
Najčešća upotreba pojmova antagonizam i antagonist dolazi iz naratologije, discipline zadužene za sustavno proučavanje priča. U pripovijedanje postoji napetost i sukob između želja protagonista, tj lik glavna priča oko koje se narativ vrti, te njegovi ili njezini antagonisti, odnosno oni koji se protive zadovoljenju tih želja.
Antagonisti inače igraju ulogu negativaca ili suparnika, ali nisu nužno moralno zamjerljivi (zli), niti moraju biti ljudi. Može se raditi o institucije, životinje, priroda ili samo neki suparnici unutar određenog konteksta. Zapravo, lik antijunaka (ili antagonističkog protagonista) koristi se za priče ispričane s gledišta tradicionalnog antagonista.
Važno je da između antagonista i protagonista uvijek postoji opozicija koja nužno vodi u sukob. Ako je Batman protagonist, tada će Joker i Pingvin biti njegovi antagonisti.
Antagonizam u prirodi
Pojam antagonist dobiva slično značenje u području biologija i biokemija, čak i farmakologija. Da bismo ga razumjeli, bolje je započeti s definiranjem pojma agonista: to su one tvari koje se mogu vezati na stanični receptor i izazvati određene učinke u stanica.
Primjeri agonista su hormoni ili neurotransmiteri našeg tijela, kao i neke umjetne tvari koje su dio medicinskih tretmana. Oni su, da tako kažem, aktivirajući biokemijski elementi.
Učinak ovih tvari suzbija se korištenjem antagonističkih supstanci: sličnih biokemijskih elemenata, sposobnih da se vežu na iste stanične receptore bez izazivanja istih učinaka. To znači da antagonisti zauzimaju mjesto agonista, sprječavajući ih da generiraju svoje učinke, budući da su njihovi receptori zauzeti.
Većina lijekova koje konzumiramo djeluje na taj način, djelomično ili potpuno sprječavajući djelovanje agonista, kako bismo regulirali ili spriječili njihovo djelovanje u tijelu. Ovi antagonisti su vrlo specifični, zauzimaju određeno mjesto među staničnim receptorima, te se iz tog razloga daju po diskrecijskom kriteriju, odnosno specijaliziranom stručnjaku.