- Što je teorija baštine?
- Klasična ili teorija naslijeđa-osobnosti
- Moderna ili teorija afektacije baštine
Objašnjavamo što je teorija naslijeđa u pravu, po čemu se klasična teorija razlikuje od moderne i njezinih začetnika.
Što je teorija baštine?
Teorija nasljeđa je, u području pravnih znanosti i zakon, disciplina koja proučava ono što baština, njihove vrste i koji su patrimonijalni odnosi. Ona je ta koja je zadužena za pronalazak a koncept funkcionalna, korisna tipologija i skup alata koji služe za razmišljanje o pravila koji vladaju baštinom.
U osnovi, postoje dvije različite teorije o naslijeđu: klasična ili teorija nasljeđa-osobnosti i moderna ili teorija afekta na nasljeđe. Obojica se ističu prije svega konceptualnim pristupom baštini, odnosno načinom njezina poimanja i definiranja.
Klasična ili teorija naslijeđa-osobnosti
Iako pojam baštine dolazi iz Antika Rimska, povezana s očevom imovinom i pravima koja su se prenosila na potomstvo, prva teorija u tom smislu datira još iz devetnaestog stoljeća, točnije iz djela francuskih pravnika Charlesa Aubryja (1803.-1883.) i Charlesa Raua (1803.-1877.) iz 1873. godine.
Za njih, pripadnike škole francuske egzegeze, baštinu treba shvatiti kao apstraktni skup imovine, prava, obveza i tereta, sadašnjih i budućih, koji pripadaju istoj osobi i obdaren im je "pravnom univerzalnošću".
Ovi elementi svojom voljom ostaju vezani za osobu, pa svaka osoba ima svoje vlastito nasljeđe, koje je "emanacija njezine osobnosti" (odakle drugi naziv ove teorije).Iz istog je razloga i baština nedjeljiva, jedinstvena i neotuđiva za života osobe, jer bi otuđenje baštine bilo kao otuđenje njezine osobnosti.
Samo smrt osobe može ozakoniti prijenos ostavine na treće osobe (njihove potomke), jer je to zapravo gašenje ostavine umrlog i ponovno stvaranje jedinstvene, nedjeljive i neotuđive ostavine za nasljednik..
Ova klasična teorija (koja se naziva i subjektivnom) kritizirana je zbog svoje teške primjene u stvarnom životu, posebno u pogledu razlike između bogatstva i sposobnosti stjecanja budućih dobara. Potonje bi impliciralo da svi ljudi nužno imaju baštinu, budući da imaju buduću mogućnost stjecanja navedenih dobara ili resursa, što su Aubry i Rau shvatili kao "prešutni zalog".
S druge strane, ova ideja nasljeđa je posebno problematična kada se razmišlja o poslovnom ili organizacijskom nasljeđu, budući da naslijeđe imaju samo ličnosti. Autori u ostalim slučajevima govore o "mjeri dobara", ne objašnjavajući što točno pod njom misle.
Moderna ili teorija afektacije baštine
Također poznata kao objektivistička teorija, finalistička teorija ili njemačka teorija, predložili su je njemački pravnici Alois von Brinz (1820.-1887.) i Ernst Immanuel Bekker (1785.-1871.), koji su se suprotstavljali razmatranjima francuskog pravnika Marcela Planiola (1853. -1931) glede kolektivne baštine. Ovu teoriju kasnije su preuzeli njemački građanski zakonik 1900. i švicarski 1907.
Objektivistička teorija teži odmaku od klasične teorije baštine, budući da predlaže ideju da baština ne zahtijeva nužno postojanje osobe.
Naprotiv, potvrđuje da baština može savršeno postojati bez vlasnika, budući da se sama ideja baštine održava na temelju utjecaja koji čini na imovinu koja čini baštinu, odnosno da je ono što je središnje u baštini ne osoba nego predmeti koji ga sačinjavaju. Otuda i naziv ove teorije.
Prema Brinzu i Bekkeru, utjecaj na baštinu je ono što omogućuje da se elementi koji je čine drže zajedno, a da ne postoji eksplicitni vlasnik. To su nazvali "nasljeđem dodjele" (Zwechvermogen) ili "objektivna imovina".
Za autore, na taj način, baštinu treba shvatiti kao skup pravnih odnosa koji utječu na dobra, radnje i prava individualizirana i određena u vremenu i mjestu, a koji su objektivno namijenjeni gospodarskoj i pravnoj svrsi. U potonjem se objektivistička teorija također udaljava od pravne univerzalnosti kako ju je shvaćao klasični model.
Naposljetku, prema objektivističkom stajalištu, baština je nemoguća bez dobara, a ne uzima se u obzir buduća mogućnost njihova uopće posjedovanja. Dakle, moguće je da imanje ne pripada netko, ali da nešto, što olakšava stvari kada govorimo o poslovnoj imovini.