• Što je plebiscit?
• Čemu služi plebiscit?
• Primjeri plebiscita
• Razlike između plebiscita i referenduma

Objašnjavamo što je plebiscit, njegovo porijeklo, čemu služi i razne primjere iz povijesti. Također, razlike s referendumom.

Plebisciti se koriste za savjetovanje stanovništva o pitanjima od velike važnosti.

Što je plebiscit?

Plebiscit je politički događaj narodnog savjetovanja, u kojem se određeno pitanje stavlja na odluku većine putem javnog glasovanja. To je čest mehanizam političkog sudjelovanja u demokratske vlade (i povremeno u nedemokratskim), čija je svrha dati ljudima priliku da izraze svoje mišljenje o stvari od kolektivne važnosti.

Podrijetlo ove riječi seže do latinskog izraza plebiscitum, što bi se moglo prevesti kao "dekret odobren od plebsa". Da bismo razumjeli što to znači, moramo se sjetiti da je u Rimu u osmom stoljeću pr. C. slobodni građani bili su podijeljeni u dvije kategorije: patricije, koji su uživali puna prava političkog sudjelovanja, i pučane (plebeji) stranci lišeni političkih prava.

Potonji su tako nazvani jer su činili "masu" ili "većinu" (plebs, na latinskom), a tek prema 5. st. pr. C. je počeo imati veća politička prava u provođenju Stanje Roman, kroz vlastite političke skupštine ( concilia plebis ili plebejska vijeća), čiji dekretima došli su da imaju snagu zakon i postali su poznati kao plebisciti (plebiscitum), da ih razlikujemo od patricijskih zakona (noge).

Ali od 3. stoljeća pr. C. je u Rimu postignuta pravna jednakost pučana i patricija, čime je preinačen koncept plebiscita. Potonjeg je spasio demokracija moderno sa svojim novim smislom za "savjetovanje", praktički sinonim za ono od referendum.

Čemu služi plebiscit?

U suvremenoj demokraciji, plebisciti su dio mehanizama savjetovanja s ljudima, u kojima se suverenitet države. Odnosno, ovo su načini konzultacije s mišljenjem većine o događaju javne prirode koji, s obzirom na njegovu važnost, značaj ili bez obzira na njegovu prirodu, zaslužuje da o njemu odlučuje većina, a ne samo politički predstavnici the javne ovlasti.

Međutim, plebisciti nisu uvijek konačni ili obvezujući, već su često samo savjetodavni: javne vlasti traže mišljenje ljudi o nekom pitanju kako bi se orijentirale i znale kamo usmjeriti svoje korake, a da narodno glasanje ne predstavlja konačnu odluku, već smjernica koju je izdala većina.

Dakle, što se može, a što ne može staviti na plebiscit, na koji način i pod kojim uvjetima, uvijek će ovisiti o lokalnom ili nacionalnom pravnom okviru, odnosno o onome što zakon i Ustav utvrđuje.

Primjeri plebiscita

Urugvajski plebiscit 1980. bio je prvi korak prema demokraciji.

Neki poznati plebisciti u povijesti bili su sljedeći:

• Plebiscit o nezavisnosti Čilea 1817. Ovo je bio prvi plebiscit povijesti Latinskoj Americi, koja se dogodila 15. studenoga te godine i podnijela narodnoj oporuci ratifikaciju (ili ne) čileanske neovisnosti, koju je branio zapovjednik Bernardo O'Higgins (1778.-1842.). Rezultati su bili povoljni za neovisnost Španjolske i to je u prosincu i službeno proglašeno.
• Plebisciti u Schleswigu iz 1920. Ovo je naziv za dva narodna savjetovanja koja, slijedeći ono što je ustanovljeno Versajski ugovor to je završilo Prvi svjetski rat (1914.-1918.), konzultirao je ljude oko uspostavljanja granice između Njemačke i Danske. Ime mu je proizašlo iz činjenice da su konzultacije uključivale stanovnike bivšeg vojvodstva Schleswig.
• Ustavni plebiscit Urugvaja 1980. Dana 30. studenoga te godine, ustavna reforma podnesena je na glasovanje većine koja bi omogućila diktatura građansko-vojno perpetuiranje na vlasti. Međutim, 57,20% birača preferiralo je opciju "ne", čime su postavljeni temelji za nadolazeći prijelaz u demokraciju, slobodnim izborima 1984. godine.
• Nacionalni plebiscit Čilea 5. listopada 1988. Nastao za vrijeme strašnog mandata generala Augusta Pinocheta (1915.-2006.), koji je državom upravljao željeznom šakom od 1974., bio je događaj koji je označio kraj diktature, kada je 54.71. % Čileanaca glasalo je "ne" za nastavak vojne vlade na novo razdoblje od osam godina.

Razlike između plebiscita i referenduma

Oba izraza odnose se na mehanizme demokratskog savjetovanja, odnosno savjetovanja većine ljudi kako bi se izjasnili o osjetljivoj stvari, između kojih ne postoji jasna i eksplicitna razlika. Zapravo, rastući trend je njihovo korištenje naizmjenično, kao sinonimi.

Međutim, u nekima zakonima i pravnim tijelima, smatra se da su referendumi više formalne konzultacije, te da se stoga mogu odnositi na ustavna i zakonodavna pitanja, od velike važnosti i hijerarhije, čime se utvrđuju formalne odluke koje donosi većina. Umjesto toga, plebisciti bi bili neformalne konzultacije, o teritorijalnim pitanjima ili pitanjima zajednice.

Navedena razlika, treba ponoviti, relativna je i uvijek će ovisiti o zakonskom okviru koji se uzima u obzir.