Objašnjavamo vam što je nastalo svemirom prema teoriji velikog praska koju podupire znanost. Također, druge alternativne teorije.
Koje je podrijetlo svemira?
Podrijetlo od svemir, odnosno porijeklo svih stvari koje postoje na svim poznatim mjestima, jedno je od najstarijih i najosnovnijih pitanja koje čovječanstvo. Unatoč činjenici da danas imamo tehnološke alate sposobne odašiljati nove informacije i pronaći otkrivajuće tragove, to je i dalje tema koja prkosi ljudskom znanju i bavi se kozmologijom.
U antičko doba, odgovor na ovu enigmu pripadao je proročištima i religije. Oni su tumačili stvarnost uočljiva i predložena mistična, magična ili božanska objašnjenja, u kojima je jedno ili više božanstava odgovorno za stvaranje svijeta i, prema tome, svega što postoji.
Poznati su vrlo različiti mitovi kozmološki čimbenici čovječanstva, prema kojima svijet počiva na četiri slona koji stoje na divovskoj kornjači, ili ga je stvorio div iz iskonskog kaosa, ili je jednostavno bio misteriozno Božje djelo.
Međutim znanost i empirijske metode istraživanja omogućile su nam da počnemo bolje razumijevati svemir koji nas okružuje i uspostaviti neke od njegovih temeljnih zakona, iz kojih, zauzvrat, izvodimo zaključke o podrijetlu svega. Dakle, dugotrajno proučavanje kozmosa, materija i od Energija, dopušteno utvrditi određene hipoteza i formulirati teorije koji vam daju vjerojatan odgovor.
To, naravno, ne znači da je misterij nastanka svemira danas savršeno objašnjiv, ali znači da smo uspjeli pronaći najbolje i najcjelovitije moguće znanstveno objašnjenje, temeljeno na dokazima i saznanjima da smo akumulirali su se do danas. Ovo objašnjenje se zove Teorija velikog praska (ili "Veliki prasak").
Teorija velikog praska
Teorija Velikog praska je do sada najprihvaćenija i znanstveno dokazana. Nastala je zahvaljujući novom shvaćanju fizički to je omogućilo studije Alberta Einsteina (1879-1955) i nekoliko kasnijih astrofizičara, kao što su Stephen Hawking (1942-2018), George Ellis (1939-) i Roger Penrose (1931-).
Ovi znanstvenici su pak bili nasljednici važnih astronoma kao što su Edwin Hubble (1889-1953) i Georges Lamâitre (1894-1966). Dakle, to je bio rezultat stjecanja mnogih briljantnih umova 20. stoljeća.
Njegovo ime, "Veliki prasak", odnosi se na činjenicu da je svemir nastao u događaju zvanom singularitet, koji se može usporediti s gigantskom eksplozijom u kojoj je materija, prostor Y vrijeme formirani su zajednički.
To, međutim, nije eksplozija u već postojećem prostoru, poput supernove, već nasilna ekspanzija svega što je bilo sadržano u jednoj beskonačno maloj i gustoj točki, toliko da se njezini zakoni ne pokoravaju nijednoj poznatoj fizici.
To znači da kozmološki model Velikog praska služi za objašnjenje nastanka svemira prije oko 13,8 milijardi godina, koliko se vremena širio. Međutim, ova teorija ne može objasniti kako je svemir funkcionirao prije nego što se to dogodilo, niti kako se dogodila takva eksplozija.
Ono u što je znanost sigurna je da se svemir trenutno širi, odnosno udaljava od sebe u svim smjerovima, a to bi širenje bilo posljedica Velikog praska.
Zahvaljujući njoj, osim toga, početni svemir (čiji temperatura bio oko 100 000 milijuna stupnjeva Celzija) mogao biti dovoljno ohlađen da omogući pojavu subatomske tvari. Ova je materija zauzvrat bila organizirana u gustim oblacima atoma jednostavni vodik (H) i helij (He), odnosno osnovni materijal čiji je zvijezde.
Dakle, gravitacija grupirala je stvar u maglice a kasnije i u zvijezdama, u kojima je bilo moguće spojiti atomske jezgre stvarajući nove teže elemente i tako nastati stijene, minerale i, na kraju, planete.
Prema tim izračunima, naš Sunčev sustav nastala je prije oko 4,6 milijardi godina, kada je naša glavna zvijezda Sunce, rođen je iz kolapsa gigantskog oblaka molekularnih plinova. Još uvijek se istražuje kako se to točno dogodilo, ali se smatra da su nakupine teških materijala nastale iz istog solarnog materijala koji će kasnije dovesti do različitih planete i neke od njegovih sateliti.
Druge teorije o nastanku svemira
Iako je Veliki prasak najprihvaćenija znanstvena teorija i koja najbolje odgovara znanstvenim dokazima koje smo prikupili tijekom povijesti, to nije jedino moguće tumačenje činjenica, a postoje i druge hipoteze formulirane iz znanstvenih sektora koje predlažu procese vrlo različitog porijekla. Neki od najvažnijih su:
- Hipoteza o električnom svemiru. Također se naziva hipoteza ambiplazme, pripisuje se švedskom fizičaru Hannesu Alfvénu (1908-1995) 1960-ih, a to je pokušaj objašnjenja nastanka svemira putem elektromagnetskih zakona u astrofizičkoj plazmi, odnosno u tekućini sličan plinu, ali električno nabijen. Međutim, ovo objašnjenje proturječi općeprihvaćenom Teorija relativnosti Einsteinov general.
- The teorija stabilnog stanja. Pojavio se početkom 20. stoljeća kao prijedlog britanskog astronoma Jamesa Hopwooda Jeansa (1877.-1946.), a kasnije su ga revidirali znanstvenici kao što su Fred Hoyle (1915.-2001.), Thomas Gold (1920.-2004.) i Hermann Bondi ( 1919-2005) Ova teorija predlaže da svemir kompenzira svoje širenje stvaranjem materije, održavajući sva svoja fizička svojstva stabilnima, odnosno stacionarnim. Problem s ovom teorijom bio je u tome što je od 1960. godine ustanovljeno da se svemir, doista, širi, udaljavajući se od samog sebe.
- Hipoteza "velikog odskoka". To je komplementarno objašnjenje onome koje nudi Veliki prasak, koji u spomenutoj eksploziji ne vidi početak svemira, već samo fazu širenja, koja bi bila posljedica prethodne faze kontrakcije, na način " odskok" elastičan. Ako je tako, svemir bi se neprestano širio i skupljao, plijen vlastitim fizičkim zakonima.
- Kozmologija "brana". Voće od teorija struna i M teorija, ovo znanstveno objašnjenje predlaže da je vidljivi svemir od četiri dimenzije (tri fizičke dimenzije + vrijeme) samo "brana", to jest, vrsta fizičke membrane koja je dio "krtice" (rasuti, na engleskom) višedimenzionalan, čime se dopušta postojanje multiverzuma (paralelnih svemira) ili cikličkih svemira koji međusobno djeluju.
- Konformna ciklička kozmologija (CCC). Ovaj kozmološki model brane teoretski fizičari Roger Penrose i Vahe Gurzadyan (1955-), u okviru onoga što je uspostavljeno Einsteinovom teorijom opće relativnosti. Prema njima, svemir bi bio plod niza cikličkih i beskonačnih ponavljanja, na početku svakog od kojih je Veliki prasak, ali umjesto da se dogadaju linearno, ti ciklusi nazvani eoni preklapali bi se u vremenu, u beskonačno slijed sve većih ekspanzija.